RTV Teorija i praksa

smisaone relacije sa drugim faktografskim detaljima istovetnog realnog zbivanja. Tako se preobražavanjem TV slike ili širih TV sekvenci, preobražava i globalno TV zbivanje iz opažajno-analoške u semantičko značenjsku, konceptuološku oznaku. Pri svemu tome, naravno, analoško-čulna sprega TV zbivanja sa realnom datošču ostaje i dalje primarni osnov veze koju TV prezentacija ostvaruje sa svojim objektom, samo ne više i dovoljan uslov za dublje poimanje smisla realne stvarnosti koja je predmet televizijske transkripcije u formi TV spektakla. Radi ilustracije ovde izloženih tvrdnji možemo uzeti za primer TV direktni prenos bilo kog socijalnog događaja ili zbivanja sa elementima spektakularnog u sopstvenoj strukturi. Tom redu pojava svakako pripadaju mitinzi, političke demonstracije, kulturne manifestacije, sportski događaji, svečane promocije. Na svim tim primerima mogli bismo proveravati mogućnosti organizacije TV poruka sa napred pomenutim nivoima informativnosti. Ako je reč o faktografsko-informativnom nivou TV prezentacija, onda bi se poruka u tom slučaju formirala tako što bi ukupno zbivanje bilo pračeno kamerom koja bi otprilike „šetala” prostorom onako kako inače „šeta” kamera koja slepo prati kretanje lopte od jednog do drugog igrača na fudbalskom meču. Tu, u tom obliku TV predstavljanja, praktično nema kreativnih intervencija TV reditelja, a kamera je strogo podređena faktografskom zbivanju na poprištu igre, sportske ili političke; kamera je samo puko sredstvo elektronske transmisije događaja koji je predmet direktnog prenosa. TV slika je u tom slučaju svedena na sredstvo registracije fakata, a njene izražajne mogućnosti su krajnje reducirane. TV predstava je samo TV slikom analoški udvojena stavrnost koju smo elektronski transmitovali u prostoru sa jednog na drugo mesto i to u isto vreme. I naravno, ta toliko značajna vremenska dimenzija za sudbinu TV komunikacije, posredovane TV spektaklom, u slučaju transmitovanja faktografske TV informacije ostaje bez dovoljno značaja za karakter komunikacije. Naime, to vremensko sažimanje TV prezentacije i empirijskog, može imati dodajni smisao za TV prezentaciju jedino ukoliko se ova organizuje kao struktura u kojoj se, na televizijskom mediju svojstven način, koordiniraju svi oni spektaklu svojstveni elementi bez kojih nema poruke te vrste. Ta poruka, osim informativne činjenice, raspolaže i komponentom koja joj obezbeđuje emocionalnu podršku bez koje se ni Ijudsko iskustvo - izvor informacija, ne bi moglo da verifikuje kao tekovina prakse. Zato, da bi se prešlo sa

135