RTV Teorija i praksa

faktografsko-informativnih u simboličko-značenjske strukture. Direktni prenos je televiziji svojstven način korespondencije subjekata komunikacionog čina sa stvarnošču njenim posredstvom, a TV spektakl je „jezik stvarnog života”, ali istovremeno i „elektronska slika sveta”, trenutačno stečena, nastala organskim sprezanjem simboličkih predstava sa objektivnim, empirijskim zbivanjem; otuda i apriorna tendencija ka mehaničkom ili analoško-čulnom udvajanju direktnim prenosom transponovane stvarnosti zbog čega ju je i teže anulirati u procesu oblikovanja TV spektakla nego što je to slučaj u uslovima kreacije filmskog spektakla, na primer. Zapravo, filmskom reditelju dostupni instrumenti i tehnike oblikovanja filmskog spektakia ostaju skoro neupotrebljivi u procesu kreacije TV spektakla realizovanog u medijumu direktnog televizijskog prenosa. Ostaje nedostupna TV reditelju, recimo, montaža (tipa filmske montaže), akt diskurzivne intervencije pri organizaciji simboličkog materijala stečenog direktnim prenosom; nema dakle tog toliko značajnog oruđa pri organizaciji filmskog, teatarskog itd. spektakla, bez kojeg, kako smo napred utvrdili, nema ni one „ključne intervencije” kojom se spektakl rađa i kao predstava i kao jezik i kao govor. Pa kako se onda oblikuje televizijskom mediju jedino odgovarajuči oblik poruke - TV spektakl, kad je poznato da TV reditelju, mimo napred pomenutih iristrumenata i tehnika, ostaju samo ~oči kamera” u rukama i mogućnost intervencija u trenutku dok teče proces ikoničkog udvajanja realne stvarnosti, s ciljem da se režijskim postupkom reorganizuju u mozaičko zbivanje svrstane TV slike i sekvence stečene mnoštvom kamera preko kojih TV reditelj komunicira sa realnom stvarnošču koja se pred njim odvija. TV reditelj je u komunikaciji sa realnim zbivanjem preko TV kamera čija je tehnološka formula elektronsko, organsko i trenutačno (sažimanje negativa i pozitiva) udvajanje stvarnosti u obliku svoje čulno-analoške ikoničke zamene. Primarna instanca veze između TV prezentacija i njihove empirijske podloge je na nivou faktografsko-informativne transkripcije, a cilj je da se u čitav mozaik sekvenci krozkoje je na taj način odražena empirijska stvamost unese određeni red prema zakonima simboličke rekonstrukcije empirijske datosti i to je onaj kreativni akt u čitavom TV stvaralaštvu. Reditelj je suočen, posredstvom TV kamera, sa empirijskim zbivanjem, sa čitavim mozaikom sekvenci koje emituju TV kamere i koje se međusobno po svojim simboličkim vrednostima selekcionišu i isključuju kao mogučnost istovremenog prisustva na ekranu. Tako TV reditelju ostaje da u procesu oblikovanja

137