RTV Teorija i praksa

televizijskog zbivanja, pod pritiskom svakog sledečeg trenutka i nadiručeg simboličkog materijala, više u magnovenju nasluti vezu koja među pojedinim TV sekvencama stiče karakter kodnog srastanja TV sekvenci u jezik TV spektakla, nego što mu je moguče da, svestan simboličkih vrednosti svake od postoječih TV sekvenci i strogo diskurzivnom organizacijom TV slika, ostvari složenije sintagmatske celine u kojima je jasno izražena simbolička distanca između televizijskog zbivanja i empirijski stvarnog. Reč je, naime, o postupku metaforizacije TV slika, o preobražavanju analoško-čulnih prezentacija sa čisto denotativnim funkcijama u vizuelne simbole sa konotativnim značenjima, jer bez toga nema televizije u ulozi umetničkog medija ni TV predstava u formi spektakla. Naravno, več s obzirom na napred utvrđene ograničenosti TV medija u pogledu simboličkog distanciranja TV prezentacija u odnosu na empirijsku stvarnost, valja utvrditi da svaka TV poruka, stečena u mediju direktnog televizijskog prenosa, neče ostvariti domet akta umetničke transpozicije - spektakla, što opet ne narušava osnovno pravilo prema kojem je televizija imanentno umetnički medij. Naime, ni svi proizvodi filmske umetnosti nisu umetničke kreacije - kič prema tome ostaje kao preteči problem u TV stvaralaštvu - pa ipak filmu niko ne poriče status medija umetničke komunikacije. Štaviše, prednost koju televizija ima nad filmom i ostalim medijima predstavnih komunikacija u procesu organizacije poruka direktnim prenosom, oslobađa televizijsko stvaralaštvo besmisla baš u svakom datom slučaju. Јег, ako se TV javlja u ulozi medija kojim se komuniciraju poruke u formi spektakla, čiji je predmet događaj dnevno-političke i socijalne prakse, onda če sve što se u televizijskom fenomenu svojstvenom mediju - direktnom prenosu, organizuje kao poruka, ispuniti ulogu bar faktografske informacije, što opet nije beznačajno; to nije tako sa sudbinom poruka organizovanih u formi spektakla u mediju ostalih tehnologija umetničke komunikacije - filmu, teatru itd. Ali, kako se ostvaruje taj toliko komplikovan akt preobražavanja faktografsko-informativne TV prezentacije u viši i složeniji oblik simboličko-značenjskih denotacija objektivno date stvarnosti, u TV spektakl? Kako se direktnim prenosom stečene TV slike ili, šire, TV sekvence organizuju u osmišljenije sintagmatske blokove kad je poznato da se TV direktnim prenosom nameče linearni tok opisivanja TV slikom odražene stvarnosti? Kako se onda TV montažom odnosno

138