RTV Teorija i praksa

čina, nešto drugačije od onih koje za sobom povlači recepcija • semantičkih poruka širenih, recimo,putem štampe. I to je ona ključna karika u lancu novina koje sa sobom donosi TV kao tehnologija komuniciranja; naime, TV tehnologijom je obezbeđena komunikaciona praksa, komunikacioni čin u okviru kojeg je moguče saopštavati informacije, iskustva, ideje itd. o dnevno-političkim, ekonomskim i socijalnim događajima uz prethodno očekivanje da če se ove preliti u svest pojedinaca hteli to ovi ili ne, podsvesnim mehanizmima, subliminalno. I to je pravi razlog zbog čega TV i smatraju „opasnim pronalaskom”, sredstvom komuniciranja velikih mogučnosti i snažnog dejstva na ponašanje subjekata komunikacione prakse. I, pošto ovde ne možemo ulaziti u dalja produbljivanja ovih teza, ostaje da zaključimo da je TV još jedan medij više iz reda onih ргеко kojih se ostvaruje predstavna, umetnička komunikacija, ali i jedino sredstvo te vrste uključeno, osim ostalog, i u procese dnevno-političke i socijalno-komunikacione prakse, što do sada, sa njemu srodnim tehnologijama komuniciranja, nije bilo moguče učiniti. NAP OMENA U prethodnom broju, u prvom delu članka Dr Tome Đorđeviča, potkrale su se sledeče greške: Na str. 27. u IV redu odozdo piše: emocionalno-aktivno, atreba: emocionalno-afektivno Na str,2B. u V redu odozgo piše: evocionalno, a treba: emocionalno Na str. 29. u XIX redu odozgo piše: napravo i leži, a treba: zapravo i leži Na str. 33. u XIX redu odozdo piše: tako do, a treba: tako od Na 37. strani u XIII redu odozdo piše: asocijacije se pobeđuju, a treba: pobuđuju Molimo čitaoce i autora da uvaže naše izvinjenje. (Redakcija)

143