RTV Teorija i praksa

urednici, redaktori - na žalost) dosta koriste, јег se tako smanjuje napor koji je potreban za iznalaženje originalnog, svežeg izraza. Opasnost ovakve prakse je utoliko veča što jedan modni iskaz vezuje za sebe drugi, oni se lako gomilaju i stvaraju banalnu, rutinsku javnu poruku. U takvoj poruci, recimo izveštaju o poslovanju neke radne organizacije, ima mnogo šablonskih fraza, a malo stvarnog sadržaja: obično se u prvom delu registruju pozitivna kretanja na planu produkcije, da bi se potom akcentirala neka negativna kretanja na planu... (sintaksički šablon); onda se preduzimaju konkretne mere (akcije) ili koraci, razume se u okviru ove ili one šire društvene akcije, kako bi se prevazišla inflatoma kretanja i obezbedila stabilna proizvodnja i bolja organizacija rada i tome slično. Ovakva, uproščeno prikazana šema, prisutna je u našim glasilima. Aparat korisnika za poimanje poruka pomenutog tipa tokom vremena postaje neosetljiv za njih. Primalac poruke nema volju da u njima traži smisao, a o novinaru koji ih potpisuje stvara lošu sliku. Pored navedenih primera iz novinarstva (štampa, radio, televizija) elemenata jezičke mode ima i u drugim oblicima javne reči (govori, pozdravne reči, poslovna pisma, zakonski tekstovi, samoupravna akta, materijali za delegate, izveštaji, publicistička dela, školski programi, itd.). Ova ogromna jezička produkcija dovodi stalno novinara u iskušenje da se posluži gotovim šablonima, modnim rečima i izrazima stoga što mu to štedi misaonu snagu, a s druge strane ga čuva od rizika neželjenog tumačenja eventualno novog i originalnog izraza. Dobar novinar, međutim, mora smelije da napušta utabanu i sigurnu stazu jezičkog izražavanja i da traži nov i svež izraz za svoju poruku. Recimo na kraju i to da ova tema zaslužuje pažnju i drugih naučnih disciplina - sociologije, psihologije, sociolingvistike, politologije, komunikologije.

163