RTV Teorija i praksa

Znači da bi televizijski program trebao biti otvoren za najkvalitetnije Ijude iz kulture, iz umjetnosti, iz politike, iz privrede, itd. I da bi se televizija u tom smislu trebala razvijati da postane javni posrednik u informaciji i u stvaralaštvu uopće, nastojeći demistificirati televizijsku profesiju. To napominjem jer mislim da kod naših Ijudi ima dosta mistike o televiziji zbog neke njene tehnološke specifičnosti i da to ponekad služi kao alibi da je teško otvarati se prema novim stvaraocima. Unutar naših novinarskih struktura mi imamo redakcije skoro identične ministarstvima vlade, tako da imamo one koje prate privredu, one koje prate poljoprivredu, one koje prate kulturu, i tako dalje; stvorili smo neke vlastite resore i ponekad kriterij da li će neka informacija ući u Dnevnik nije društveni kriterij nego pozicija tog novinara unutar redakcijskih odnosa. To su realne činjenice pred kojima mi ne trebamo zatvarati oči i mislim da ta specijalizacija novinara koja je presađena iz štampe, da je potpuno neadaptabilna za televiziju. Televizija bi prvenstveno trebala razvijati organizatore koji su sposobni da najkvalitetnije Ijude dovedu na ekran i javne radnike koji mogu samostalno kritički komentirati određene društvene pojave. Za takav proces nužno je da se i unutar političke strukture, u kojoj ima takođe i političkog primitivizma i konzervatizma i identificiranja sebe sa pojedinim strukturama i forumima, ima moderniji pogled i gledanje na političku propagandu. Jer vidite, svaki od nas je vrlo često bio u situacijama kad je na ovaj ili onaj način vodio polemike da li nešto treba dati na televiziji ili ne. U ovih nekoliko godina ja sam bio u situacijama kad sam se s nekim političkim drugovima uveravao da je direktni prijenos govora od sat i četrdeset minuta na teteviziji bliže antipropagandi nego propagandi, i da se taj stav televizije ne može iskoristiti pa reći da je televizija protiv Socijalističkog saveza, Sindikata ili pojedinaca, nego da je to zajednička društvena odgovornost u kojoj bi svi subjekti trebali bar približiti stanovišta o tome šta se želi s televizijom i televizijskom porukom... Svi su za ukidanje i smanjivanje sastanaka na televiziji, s tim da se izuzme ona sredina i onaj organ u kojem se sjedi. Itu dolazite vrlo često do paradoksalnih situacija koje ilustriraju robovanje fenomenu „slikavanja”, da ozbiljni sastanci, da ozbiljni Ijudi započinju sastanak sat vremena kasnije dok ne dođu televizijske kamere, iako je već televizijski novinar prisutan na tom sastanku. To kvari atmosferu i brka red nekih