RTV Teorija i praksa

institucije imaju ozbiljan negativni bilans razmene TV programa, moramo reči da takva razmena predstavlja ne samo količinski manji deo, nego i manje zlo, jer pored procesa brižljive selekcije prolazi i kroz postupak novinarskog i tehnološkog prilagođavanja vlastitoj društveno-političkoj stvarnosti. Daleko veči procenat, i do 90%, otpada na celovite programe - pojedinačne emisije i serije - čije su negativne posledice, u slučaju indiskriminatornog koriščenja, proporcionalno daleko veče, ne samo zbog količine nego i zbog rafiniranog, dalekosežnog i dubinskog delovanja, koje polako i neosetno podriva sistem vlastitih društvenih i duhovnih vrednosti i postepeno formira jedan specifičan pogled na svet U večini međunarodnih sporazuma o saradnji između nacionalnih televizijskih organizacija predviđa se razmena programa, usluga, iskustava, koprodukcije i sl. radi slobodnije razmene ideja, znanja i kulturnih vrednosti, a u cilju boljeg uzajamnog upoznavanja života odgovarajučih naroda, koje treba da dovede do njihovog potpunijeg međusobnog razumevanja. Takvim ugovorima se obično ne definišu modaliteti razmene, a u praksi se ona manifestuje kao razmena programa „emisija za emisiju”, kupovina i prodaja, zajednička proizvodnja programa i razmena proizvodnih usluga. Od ukupne međunarodne razmene po svim ovim osnovima preko 3/4 otpada na kupo-prodaju, pa čemo se zbog relevantnosti tog oblika razmene za predmet ovog napisa na njoj i zadržati, pošto ostali oblici u ovom trenutku nisu dovoljno razvijeni. Mnoge zemlje, svesne opasnosti koje donosi prekomeran uvoz stranih programa, pokušavaju na različite načine suzbiti, ili bar kontrolisati njihov neželjeni uticaj, bilo ograničenjem uvoza, bilo brižljivom selekcijom. Kao i u drugim oblicima međunarodne saradnje, veči uspeh u takvim nastojanjima postižu zemlje sa većim ekonomskim potencijalom, pa iako su u načelu voljne da prihvate recipročnu razmenu, u konkretnim slučajevima uvek više izvoze nego što uvoze. One lako mogu da obezbede kontinuitet emitovanja programa vlastitom produkcijom, pa stoga mogu da donesu čak i administrativna ograničenja uvoza inostranih programa. Takav slučaj je sa Velikom Britanijom koja izvozi 70% svoje produkcije, a uvozi svega 14% od ukupno emitovanog programa, od čega je više od polovine iz SAD. Zbog nedovoljnih materijalnih sredstava za vlastitu proizvodnju, manje TV organizacije, da bi obezbedile kontinuitet dnevnog programa, prisiljene su da kupuju

59