RTV Teorija i praksa

programe inostrane proizvodnje, što u većini slučajeva znači od veoma razvijenih i jakih TV organizacija, koje tako i proizvode programe da ih mogu plasirati па inostranom tržištu. Veliki snabdevači IV' programima, iako nastoje postiči što bolju cenu, voljni su uvek na kraju da svoje programe ustupe jeftino nekim TV organizacijama, uglavnom u skladu sa ekonomskom moči kupca. Tako dolazimo do prividno čudnog fenomena da kupac dikidra cenu i uzima koliko mu treba Zapadna Nemačka i Kanada plačaju, npr. jedan polučasovni američki program u proseku 4-5 hiljada dolara, dok Grčka, Jugoslavija ili Rumunija svega 300 do 400 dolara Ova razlika smatra se u ovoj oblasti razmene dobara sasvim normalnom pojavom sa ekonomskog gleđišta, јег proističe iz prirode predmeta kupo-prodaje, koji je u ovom slučaju licenca - pravo emitovanja, ograničeno teritorijom na kojoj se može emitovati, brojem emitovanja i rokom do kog se može emitovati. To znači da prodavac prodajom ne ostaje trajno bez predmeta, čak ni na teritoriji na kojoj ga je prodao, pa je obično spreman da ga dS bud zašto, pogotovu ako za to ima i neke druge razloge. Neki to i javno priznaju. Poznata je u tom smislu svojevremena izjava ser Lju Grejda (Sir Lew Građe), predsednika ATV, u povodu jedne ocene uspešne komercijalne aktivnosti ove britanske TV organizacije: „Devizna sredstva su svakako dobrodošla, ali važnija c i toga je činjenica da Ijudi širom sveta gledaju britanske programe. Prodajemo sve što proizvedemo, izuzev prognoze vremena i odjave programa”. 6 U svetu je samo nekoliko zemalja koje proizvode dovoljno programa za svoje potrebe, a uvoze tek neznatnu količinu brižljivo selektiranog programa, koji uglavnom služi kao simbolični pokazatelj dobre bolje, spremnosti i otvorenosti za međunarodnu saradnju u ofalasti kulture. Prema jednom ranijem izveštaju UNESCO 7 , zapadnoevropske TV organizacije uvoze 30%, a istočnoevropske 23% programa za emitovanje. TV organizacije u azijskim i afričkim zemljama uvoze još više inostranog materijala Na Bliskom Istoku uvozi se 50%, a na Novom Zelandu, u Maleziji, Singapuru, Hong Kongu, Jamajki čak 70% inostranog programa U Africi su neke zemlje, kao Gana i Uganda, uspele da uvoz svedu na 30%, dok većina drugih uvozi oko 50%, ili čak 70-80%, kao npr. Zambija i Nigerija S đruge strane, zemlje koje uopšte ne uvoze, ili uvoze vrlo mali procenat inostranog programa, su;

• Telefilm, 1971, br.l, str. 24.

7 K Nordstreng - T.Varis: Television Traffic - One Way Street?, Reports and Papcrs on Mass Communication, No. 70, UNESCO, 1974.

60