RTV Teorija i praksa

Sava Trifkovič

O PRIRODI TELEVIZIJSKE KOMUNIKACIJE, PROBLEMI DRAMATURGIJE

1 Interpretacija stvarnosti, a ne sama stvamost, suština је televizijskog medija; stvarnost izražavanja nasuprot autorskoj izražajnosti Na televiziji nužno gledamo interpretaciju stvarnosti a ne nju samu. Pa i onda kada se radi o autentičnoj televiziji, o direktnom prenosu! Jer, i tada, u pitanju je izbor fragmenta stvamosti, koji dopire sa televizijskog ekrana, a ne njena celina. Televizijska kamera zajedno sa TV ekranom posreduje između događaja i udaljenog posmatrača. Pri tome vizuelna stvarnost pred kamerom biva reducirana na pravougaonu površinu TV ekrana, odnosno, ograničena okvirom slike. Neovisno od toga koliko vidno polje hvata kamera, ona uvek, nužno, hvata deo a ne celinu. Tako u samoj pretpostavci TV čina, postoji izbor: da li odabrati ovu ili onu poziciju za kameru; da li odabrati ovaj ili onaj plan kadra, ugao posmatranja, pokret slike? Sve su to elementi svake TV slike. I kad Cn se prenos sastojao iz jednog jedinog kadra, koji bi time garantovao maksimum autentičnog i verodostojnog u prenosu stvarnog događaja, ne može se izbeći subjektivno opredeljenje za elemente TV kadra; a to znači izbor od više mogućnosti. Problem izbora narasta upotrebom dve, odnosno više kamera koje učestvuju u prenosu, Ovde se pojavljuje novi element izbora, montaža: kada jednu sliku zameniti drugom? I ovo je subjektivan izbor, bez obzira na prisutnost izvesnih „usmeravajućih” faktora. U daljem razvoju početne misli, treba se podsetiti da i druga, odnosno svaka kamera ima svoje sopstvene elemente slike, kao i prva. Ako se zameni pojam kadra sa skupom elemenata koji ga određuju, i pri tom se podsetimo da događaj prenosi više kamera, biva jasno da reduciranje stvarnosti na TV ekran predstavlja u suštini njeno prevođenje na televizijski govor; te prema tome, mi prisustvujemo,

65