RTV Teorija i praksa

loša primena stilske figure, jer u televizijskom govoru пеша stilskih figura, čak ni pretpostavke za njih - jezičke konvencije. Televizija govori analogno g'ovoru stvarnosti. Televizijska komunikacija se ostvaruje posredstvom sveukupnog životnog iskustva a ne samo uskim jezički kanoniziranim mehanizmom. Ona ne prima, ona odbacuje kao sebi strano telo, svaku stilizaciju, težeči potpunom, sveznačenjskom govoru, jednakom životnoj praksi, stvarnosti. Ovde je bitno prihvatiti ideju da televizija govori istovremeno i istom vrednošču, ne samo rečima i slikama, več i strukturom reči i slika. To je realnost pred kojom se nalazi televizijska dramaturgija. VI Rezime i teze za studiju o problemima TV dramaturgije a) Televizija je samosvojan, autohton medij, kome je imanentno da se bavi ovim-sađa trenutkom stvamosti - za ovaj-sada trenutak stvamosti. Ona funkcioniše samo jedan dan; svakog dana iznova nastaje. To znači da se komunikativno iskustvo prethodnog dana, odnosno prošlo,-ugrađuje kao osnova današnje komunikacije, a ono kao osnova sutrašnje. Ne postoji televizija-prošlost niti televizija-budučnost; moguča je samo televizija-sada. U kratkom intervalu postojanja, njena funkcija moguća je jedino u obliku „povratne sprege” u komunikaciji kolektivne svesti sa postoječim trenutkom stvarnosti. Televizija se pojavljuje, uz to, kao činilac integracije pojedinačne svesti u kolektivnu svest; zapravo korektor ovome. Priroda televizijske komunikacije je ovim određena. Ona, komunikacija, mora biti celovita, potpuna polazi od sveg komunikativnog iskustva čoveka danas, bez ograda raznih jezika, stilova, medija. Televizijska komunikacija se, time, ostvaruje na temelju sveukupne komunikativne, perceptivne i artikulacione moči čoveka. b) Televizija, polazeći od stvarnosti da bi se vratila stvamosti, ima specifičnu situaciju u poređenju sa literaturom, filmom, pozorištem ili ma kojim drugim kreativnim medijem, u pogledu materijala u kome se ostvaruje. Dok svi drugi mediji imaju u samom početku ostvarenja dela „prazan, beli prostor” u koji treba uneti građu i? koje če nastati d'elo, dotle sa televizijom situacija je upravo obratna. Ona ima „natrpan, haotičan prostor” koji treba dovesti u red, pospremiti - osmisliti! U najautentičnijoj televiziji, u direktnom prenosu, ovo dolazi najviše do izražaja, Рошка je imanentna samom ostvarenju TV slike; tako še postavlja pitanje, ne stvaranja, več kontrole i

72