RTV Teorija i praksa

Dugim okretanjem u krug, međutim, pažnja se prenosila sa sadržaja slike na samo okretanje, ponavljanje kadra. Njegov prvobitni smisao se gubio, dok se pojavljivao novi koji nije poticao od predmeta slike, već od njenog strukturiranja u televizijsku poruku: voda-pokret-grad-voda-pokret-grad-voda pokret-grad; neprekidno, jedno te isto! To je novo značenje. Ono se prenelo na komentar, na nabrajanje uspeha i, u podeljenoj pažnji gledaoca, urednik je ličio na čoveka koji priča „jedno te isto”, „melje!”. Komentar je dugo trajao, a ono okretanje slike iza njega, sve je više bivalo okretanje, vrtenje, dobijajući suprotan smisao, čak smisao ismevanja komentatora. Deca u igri - jedno poređenje sa životnom situacijom „navijanjem”, kružnim okretanjem ruke iza leđa onoga koji govori, izražavaju podsmeh i porugu njegovim rečima. Analogija je tu; struktura poruke je identična! Tako su stvarni uspesi našeg čoveka i društva, kroz televizijsku poruku, ironijom relativizirani i politički obesmišljeni; ostvarivši na kraju politički promašaj, mada su namere bile nedvosmislene. Sama struktura televizijske poruke ima, dakle, sopstvenu poruku. To je novi vid „skrivenog značenja” televizijskog dela. I mada je reč o porukama koje su implicitno date, one mogu u nekim slučajevima, zahvaljujući kontekstu, odlučno uticati na značenje glavne poruke. Ovo se može formulisati kao značenje audiovizuelne strukture u kontekstu datog dela. Nezavisno od toga da li je poruka iz strukture „probila”, da li se u datom kontekstu može racionalno shvatiti, onaje uvek prisutna i utiče na glavnu poruku, menjajući je ша jedan ili drugi način. Efikasnost glavne poruke neposredno zavisi od prožimanja i usaglašavanja dveju poruka, one glavne i poruke iz strukture. Suprotno, može se govoriti o delimičnom ili potpunom gubitku kontrole nad televizijskom porukom, kao u analiziranom slučaju. Moglo bi se posumnjati, još jednom, da je prethodna analiza estetičke a ne komunikativne prirode; da je konkretni televizijski trenutak doživljen posredstvom razvijenog estetičkog čula, pa time irelevantan za polje komunikacije. Međutim reagovanje jednog gledaoca, čoveka ргеко 65 godina sa nepotpunim srednjim obrazovanjem, navodi na suprotan zaključak: radi se ipak o autentičnom govoru televizije! On je bio prvi među prisutnima koji je „pročitao” i glasno izrazio navedenu globalnu poruku, uz neskriveno čuđenje. On naravno nije znao za „over lapping”. Iz ovoga proizlazi novo pitanje: zašto analizirani TV događaj nije shvačen kao loša, neznalačka primena „over lappinga”, već sasvim na drugi način. Odgovor ukazuje na suštinu prirode televizijske komunikacije: nije se moglo shvatiti kao

71