RTV Teorija i praksa

К. Е. Razlogov

SREDSTVA AUDIOVIZUELNE KOMUNIKACIJE I UMETNOST

Misao o neizbežnoj dekadenciji ili čak neminovnoj propasti umetnosti u buržoaskoj filozofiji nije nova, iako je tokom protekla dva veka pretrpela suštinske promene. Početkom XX veka rešavanje pitanja sudbine umetnosti je izišlo iz sfere „čistog” duha i stavljeno je u direktnu zavisnost od razvoja prirodnih nauka i tehnike. Naučno-tehnička revolucija je bila proglašena za grobara umetnosti. Kao protivteža počele su nicati antitehnicističke „estetske utopije”, koje su u suštini usvajale ideju da je naučno-tehnički progres neprijatelj umetničkog progresa, ali su umetničko stvaralaštvo smatrale za jedinstveno sredstvo spasavanja čovečanstva iz pakla „mašinske civilizacije.” Sovjetski filozofi i estetičari su, polazeći od poznate Marksove postavke o neprijateljstvu kapitalizma prema nekim oblicima duhovne proizvodnje, übedljivo dokazali da je suprotstavljanje umetnosti naučno-tehničkom progresu lažna ideološka interpretacija procesa koji su prisutni u buržoaskoj kulturi.' Na taj način izučavanje uzajamnih odnosa između umetničkog stvaralaštva i tehnike neizbežno sukobljava istraživača sa celim kompleksom teorijskih problema vezanih sa glavnim smerovima ideološke borbe u savremenom svetu. U ovom članku čemo razmatrati samo mali deo ove opsežne problematike.

1 Vidi A. G. Jegorov, Naučno-tehnička revolucija i umetnička kultura u periodu izgradnje socijalizma, u zborniku „Umetnost i naučno-tehnički progres”, M., „Umetnost”.

105