RTV Teorija i praksa

od kadra do kadra itd. Crte uslovnosti izdvajaju film od ranije postojećih prizora. 5 Zvučni film, ujedinivši sliku i zvuk, postao je prvo tehničko sredstvo širenja audiovizuelne informacije. Televizija, koja se docnije pojavila, ne može se više smatrati za novi komimikativni sistem, več рге za novu tehniku audiovizuelne vrste. Za glavnu osobenost televizije se, naravno, može smatrati translacionost, mogučnost emitovanja, praktično istovremeno sa realnim tokom događaja. No, u suštini, značaj te crte se ograničava rasprostranjenošču dijapazona audiovizuelnog opštenja, koje je određeno zbirnim potencijalom svih sredstava, uključujuči i retke forme poli i vario-ekrana, stereoskopije, itd. Uloga tehničkih faktora se očigledno najbolje ne ispoljava u imanentnim svojstvima komunikativnog sistema, več u formama njegovog funkcionisanja u društvu, ukoliko karakter „sredstava” određuje konkretne forme širenja „saopštenja”. Bioskopi, s jedne strane, i televizijska emisija, s druge, predstavljaju po sebi dva principa različitih načina postojanja jednog sistema, dve različite društvene institucije. Sve veče uvođenje video-kaseta daje načinima upotrebljavanja audiovizuelnih „tekstova” još veču raznovrsnost. Isporuka audiovizuelnih nizova u kuči ili poziv u bioskop najčešče potpuno određenog gledališta (otuda i relativna širina televizije i uskost kino-programa) rađaju i različito primanje, uslovljeno, na primer, manjom ili večom koncentracijora pažnje gledalaca ili slušalaca. Mi možemo ispitati takođe promenljivost shvatanja jednog istog saopštenja u raznim istorijskim periodima, od strane predstavnika raznih

5 Sporadično postojanje nekih formi opštenja pomoču pokretne slike (na primer „kineskih senki”, „laterne magike” itd.) može dovesti u sumnju ako ne autonomnost, onda u krajnjem slučaju novatorstvo filma. Jer, pri rešavanju ovog pitanja ne treba zaboraviti da je uloga tih atrakcija apsolutno neuporediva sa značajem kinematografije u savremenoj kulturi.

109