RTV Teorija i praksa

mogu biti pravilno shvaćene bez obraćanja onim Jezicima”, koji im prethode. Neophodnost takvog upoređivanja dokazuje se i time što svi aparati koji nas interesuju predstavljaju po sebi manje ili više savršene načine automatskog zapisivanja i emitovanja spoljnjih nadražaja, to jest uvek su usmereni na okolni svet. Ti načini se usložavaju u procesu stvaranja delimičnih pronalazaka koji su dozvolili da se utisne samo slika ili samo zvuk u celinu audiovizuelnog emitovanja. Razume se, apsolutna punoća zapisa se tako nije mogla postiči. Jer, u životu postoje značni sistemi zasnovani, na primer, na osetima (što dovoljno ubedljivo dokazuje svakodnevno iskustvo ma kog čoveka) za koje još nisu nađeni metodi mehaničkog umnožavanja. Oseti pipanja i slušanja, koji su zauzimali još značajno mesto u antiutopijama Oldosa Hakslija, danas već pripadaju oblasti fantastike. Veliki značaj ima i razvoj strukture komunikacija u celini. U toku mnogih hiljada godina osnovno sredstvo veze među Ijudima bio je prirodni jezik. U odnosu na njega svi drugi znakovi (gestovi, intonacije, neartikulisani krici) u realnom životnom procesu su postajali dopunski, prateći elementi. Svu punoču svojih funkcija oni su dobijali samo u izuzetnim slučajevima (jezik gestova gluvonemih, tam-tam itd.). Sredinom XIX veka audiovizuelni (ne-jezični i samo ponekad jezični) komunikativni sistemi autonomno su postojali samo kac drugostepeni modelirajuči sistemi, koji ne pripadaju svakodnevnom životu, več sferi umetnosti. Povezivanje različitih „svetova” znakova sa ne-značnim stranama stvarnosti i izdvajanje umetničkog stvaralaštva davali su još veću

111