RTV Teorija i praksa

7 Vidi na primer V.Lindsay; The Art of the Moving Pictures, N.Y.. 1970 (prvo izdanje 1915); R.Canudo: L’usine аих images,Genžve, 1927.

složenost formama veze „nove tehnike” i „starih” komunikacionih sistema, koja nas interesuje. Zato, da bi se odredilo objektivno mesto umetnosti među drugim formama audiovizuelne komunikacije, treba se obratiti dijalektici njenog realnog koriščenja u društvu. Razmatrana u celini, sveukupnost saopštenja zasnovanih na datom komunikativnom sistemu, predstavlja po sebi dovoljno složenu tvorevinu. Hronika i školske emisije (filmovi), reportaže i intervjui, priče o realnim ili izmišljenim događajima, vizuelna ili tekstualna informacija, predavanja i filmske skice, umetničko čitanje, a takođe i različita individualna saopštenja (na primer amaterski film) - su takav način koriščenja bioskopa i televizije. A u perspektivi futurolozi več vide ono vreme u kojem če televizijska veza bukvalno proniknuti u sve sfere čovekove delatnosti. Estetički momenti mogu biti prisutni u ma kojem od nabrojanih tipova saopštenja, ali umetnost je svojstvena veoma ograničenom krugu pojava. Kao protivrečnost igranim sižeima (po opredeljenju, ako ne uvek po nivou, übrajanim u umetnost) oblast dokumentaristike ispoljava očigledno dvojstvo, buduči u zavisnosti od umetničkog ili neumetničkog konteksta. Teoretičari sa početka veka, pod uticajem sistema vrednosti formiranog u XIX veku, sve svoje napise su usmerili na dokazivanje estetske prirode filma. Rezultat toga je da su oni gotovo potpuno zaboravili kinematograf u širem smislu. 7 Kao paradoksalna potvrda njihove ispravnosti javila se činjenica da se u uslovima kapitalističke proizvodnje (zbog ekonomskih prerogativa) film

112