RTV Teorija i praksa

učestvuju u nekom događaju, počnu da se koriste u punoj meri radio-televizijom. Time bi radio-televizija postala sredstvo koje prati dinamiku stvarnosti. Naš sadasnji cilj je da oni Ijudi, koji to stvarno žele, prošire taj mali procenat radio-televizijskih stanica. Time bi se uveo jedan tip lokalnih radio-televizija koje zaista mogu da služe javnom interesu. Kako one treba da funkcionišu, kako organizovati društveno upravljanje njihovim radom, a sa druge strane, kako onemogučiti moćni uticaj velikih, komercijalnih radio-televizija, to je sada najveći problem. Na tom nivou se sada proučavaju predlozi zakona da bi se dalo značajno mesto i uloga malim radio-stanicama na nivou opština, a sa druge strane, da se istovremeno komercijalne radio-stanice onemoguće u njihovim naporima da se povežu u monopole, kao u SAD. ŽAN-PJER MAS: Ja se potpuno slažem sa Đuzepeom kada kaže da politički sistem ima mnogo uticaja na razvoj sistema komunikacija. To je jedna neospoma činjenica. Ono što bih hteo da dodam, to su tri stvari: kod nas u Kanadi postoje izvesne specifičnosti. Prvo, Kanada je zemlja prostorno veoma velika; osam miliona kvadratnih kilometara nastanjeno je sa jedva nešto više od 20 miliona stanovnika. Вгој stanovnika je skoro isti kao u Jugoslaviji, aJi oni žive na mnogo večem prostoru. Zatim, sredstva komunikacija su veoma često organizovana bez udela organa vlasti, јег se radi o jednoj od osnovnih potreba Ijudi. Drugo, i zbog same razdaljine, vlada nije mogla da vrši stalnu i efikasnu kontrolu. Treče, moram reći da se kod nas radi o jednoj karakteristici koje nema u kontinentalnoj Evropi, to je pomalo čisto britanski mentalitet; ostaviti da se mnoge stvari u praksi provere, iskristalizuju, pa tek onda doneti zakon o tome. Evo primera: prve radio-stanice koje su osnovane u Kanadi nikada nisu u startu imale zvaničnu dozvolu, a to je slučaj i sa prvim distribucionim mrežama. Međutim, nikada nije bilo zbog toga nekih sankcija, a zakoni su donošeni na osnovu stečenih iskustava. To ne znači da nije bilo uopšte državne kontrole, već da je naš kontekst potpuno drugačiji. Pitali ste da li imamo potrebe za transformacijom tradicionalnih masovnih medija. Mislim da, рге svega, treba definisati pojam potreba kada već o tome govorimo. Ima potreba koje osečamo, ali po mom uverenju, potrebe nisu samo one kao na primer, automobil. Da li je on potreba? Bez njega možemo, to je očigledno - ima mnogo zemalja u kojima on ne predstavlja potrebu. Ali, ukoliko želimo da ostvarimo übrzani ekonomski razvoj, potreban nam je automobil, inače nikada nečemo

128