RTV Teorija i praksa

uvijek ne postoje kritičari čija bi višeobrazovanost doprinosila isticanju samo onih emisija čiji kvaiitet proizilazi iz zakonitosti svojstvene samo televiziji kao mediju koji posjeduje vlastite autohtonosti izraza. Mislim da se ne radi samo o nestručnosti koju posjeduje gro TV kritičara. U pitanju je i stav (jednostavno rečeno - stil) kojeg TV kritičar mora imati i iza kojeg će stajati vlastitim pogledom, pa makar on bio i neprihvatljiv, ali u svakom slučaju morao bi da bude übjedljiv, Najveća zabluda TV kritike je u činjenici da se zaboravljaju zakonitosti televizije kao medija. Mišljenja mnogih TV kritičara su nasleđe iz drugih grana umjetnosti; ne može bivši, čak ni odličan filmski kritičar, sada samo preorijentisan na novo mjesto sa zastarjelim pogledima, znalački pisati o televizijskom programu. Takva kritika je u večini slučajeva ograničena isključivo na zakonitosti medija kojeg je prije poznavao. Gledajući svoje kolege filmske montažere, čiji je udio u doprinosu kreativnosti bilo koje emisije neosporno vidljiv, ne mogu a da se ne upitam, da li postoji TV kritičar koji takvo stanje vidi, jer se rijetko (ili skoro nikako) dešava da rad filmskih montažera na televiziji bude primjećen (u kritici bilo kojeg djela kostimografija, scena i ostali elementi svojstveni pozorišnom izrazu dobivaju redovno zaslužen prikaz), Ovo što sam primjetio je sasvim evidentno i več u činjenici koju sam naveo da prekvalifikovani kritičar koji je nekada ocjenjivao filmska djela, nije u stanju da ocjeni i vrijednost montažnog učinka u bilo kojoj televizijskoj emisiji, iz prostog razloga što montaža ni na filmu nije priznata kao kreativnost. Ali zablude postaju totalno uočljive kad TV kritika ne uviđa razliku između filmskog montažera i miksera slike na televiziji koji ima kudikamo veće mogućnosti da prezentira kreativnost ravnu bilo kojoj drugoj stvaralačkoj komponenti. Mišljenje TV kritike, kao kompetentnog tijela, što sigurno utiče na javnost, na milionski auditorij, trebalo bi da bude i znak kojeg ni jedan TV studij ne bi smjeo zaobiči kod planiranja programske sheme. Postoji još uvijek gro televizijskog auditorijuma koji ne zna vrijednovati pojedine emisije, pa je primoran da komparira TV kritiku sa nesigurnim sopstvenim mišljenjem ili u mnogim slučajevima TV kritiku prima kao vlastiti stav. Mislim da bi kritičara trebalo „školovati” kroz zakonitosti svojstvene samo televiziji, kao mediju koji samim tim što

146