RTV Teorija i praksa

čovečanstva koja je uticala na razvoj proizvodnih snaga i društveno-ekonomskih odnosa, Tako nam se veza strukture i suprastrukture pokazuje u dijalektičkoj međuzavisnosti. Produkcija poruka u istorijskom smislu uvek nastaje u društvenoj atmosferi socijalne i političke diferencijacije, u istorijskom sukobljavanju klasnih anatagonističkih snaga globalnog društva ili svetskih sila. Poruke posredovane sredstvima javnog opštenja su element „produkcije” ideologije jednog društva, posebno političko-pravnih oblika društvene svesti rog društva. Na koje veze i međuzavisnosti bi istraživačke institucije trebalo da usmere svoju pažnju? Da li da ostaju pri tradicionalnim istraživanjima javnih opštila i njihovih učinaka? Da li da traže veze političke i ekonomske zavisnosti javnih opštila i njihovih sadržaja? Da li da se koncentrišu na probleme političke aktivizacije i komunikacijske aktivnosti? Da li da proučavaju političku uverljivost javnih opštila i metode komunikacijskih kampanja? Da li da razvijaju predikacijsku funkciju javnih opštila i sa njom povezanu komunikacijsku prakseologiju? Onda kada se usredsredimo na istraživanje sadržaja i oblika društvenog komuniciranja, nužno se pitamo kakav dublji smisao imaju ta istraživanja. Da li ta istraživanja imaju samo heuristički karakter? Da li nam služe za potrebe pragmatičkih ciljeva socijalnih institucija? Da li samo pokušavamo da sa stanovišta „upotrebljivosti” istražimo komunikacijske institucije, njihovu organizaciju, metode izveštavanja, strukturu i odziv različite publike? Ili to što činimo treba da ima dublji filozofski i Ijudski smisao? Čini se, pre svega, da istraživački pristup nikada ne bi sfneo da zanemari osnovnu činjenicu da su komunikacijske institucije ujedno i društvene institucije, a da su njihove poruke veza koja obezbeđuje Ijudsku interakciju - temeljni stimulus socijalnih procesa. I ako je osnovna jedinica socijalnih procesa čovek u društvenoj interakciji, onda su javna opštila pre svega sredstvo tog čoveka u procesu sporazumevanja, odlučivanja i upravljanja. A to znači da se komunikološka istraživanja ne mogu koncentrisati samo na.javna opštila kao na „usamljene” komunikacijske ustanove. Drugim rečima, ne radi se o apstraktnim komunikološkim istraživanjima komunikacijskih institucija i kolektivnih primalaca. Javna opštila ne mogu biti istraživački cilj po sebi. Ishodište komunikoloških istraživanja mogu biti samo čovek i njegova komunikacijska sredstva (otuđena ili u procesu razotuđivanja). Ako u žižu istraživanja postavimo čoveka u društvu, njegov rad i delovanje u društvu, onda ga moramo zahvatiti u spletu

163