RTV Teorija i praksa

svaki dan i prije i poslije podne se održavaju projekcije i razgovori o njima. Autor daje uvod o svom filmu u kojem može govoriti o čemu želi, bilo o razlozima koji su ga naveli da upravo to snima, bilo o iskustvima sa snimanja, bilo o televizijskim prednostima takvog i takvog snimanja, dakle autorov monoiog je potpuno otvoren i dozvoljeno je svakom sudioniku da ga izabere i tako se prije samog filma predstavi okupljenim predstavnicima drugih televizija, članovima Instituta za analizu i ispitivanja medija Španjolske televizije, novinarima i drugim kolegama - autorima. Nakon takvog predstavljanja emitira se film, poslije kojega svi navedeni gosti slobodno postavljaju pitanja, ili hvale film, ili govore protiv njega, zamjerajuči mu lošu režiju, razvodnjenost sadržaja, nemaštovitost ideje i sl. No, imponira koliko su ti razgovori ozbiljni, koliko je tim Ijudima u interesu da iznesu svoje stvarno uvjerenje, znajuči da samo tako mogu pomoći autoru koji se pred njima nalazi i zaista ga nečemu naučiti ili (ako se radi o izuzetnom djelu) obogatiti vlastita znanja konzultirajuči autora kako je i čime postigao tako izvanredne efekte. To bi otprilike bila kruta shema koncepcije ove smotre koja je naravno u praksi mnogo spontanija, neobaveznija, jasnija, jer razgovori se vode neprekidno i nakon što prestanu „službeni školski sati”, posebno ako se neka emisija svima dopadne, a to je upravo bio slučaj s jugoslavenskom emisijom i njezinim autorom Brankom Lentičem. Več na samom predstavljanju, govoreči prije emitiranja filma Mjesto koje hoće živjeti, Lentič je jedini od svih 19 autora zaslužio spontani pljesak, jer se zalagao za humaniju televiziju. Donosimo odlomak iz stenograma zagrebačkog TV autora: -Teško je, a možda i neprilično govoriti o svom filmu. Autor zapravo o tome ne bi trebao govoriti. Јег, filmom treba izreči sve što se htjelo reči. Dodatna objašnjenja su priznanje nemoči da se filmom izrazi što se je htjelo. Zato mi ne bi trebali mnogo govoriti nego više odgovarati. Moj odnos prema filmu prestaje posljednjim danom montaže. Film zatim kreče „samostaino”. Uspostavlja se odnos između filma i gledaoca. Tada ja više nemam nikakvog uticaja niti ga trebam imati. Pošto se slabo poznajemo, iznijet ču povodom filma Mjesto koje hoće živjeti samo dva dodatna objašnjenja. Prvi se odnosi na način rada, a drugi na sadržaj. Što se načina tiče, viđet ćete da u filmu ništa ne objašnjavam svojim tekstom, da sam se eliminirao i glasom i slikom. Zašto? Moja je želja, ja doduše ne znam da li u tome

119