RTV Teorija i praksa

zaostajali. Istina, mogli smo i za govor izvući norme koje su bile, u izvesnoj meri, označene kao sastavni delovi normi za pisani jezik, ali nam to nije bilo dovoljno. Te postavke nisu bile dovoljne ni u vreme kada su norme za pisani jezik nastajale. Njihov se nedostatak tada nije toliko osečao јег u to vreme govorna reč nije imala toliko prostranstva koje ima danas kada se, ргеко radija i televizije, raznosi u sve krajeve zemlje. U razmišljanjima o normama za govorni jezik morali smo poći od dinamičnog, gotovo burnog pokreta koji je zahvatio celokupnost našeg jezičkog materijala i koji još uvek, u ovom našem vremenu doživljavamo. Morali smo poči od tog snažnog jezičkog razvoja i u svim našim nastojanjima da izgradimo govorno-jezičke norme tako da one ne ometaju prirodni rast jezika, ali i da ne dovedu, tj. da ne omoguče neko liberalno, anarhoidno kretanje svih mogučih jezičkih puteva na koje jezik može da naiđe. Problem koji danas doživljavamo sa govornim jezikom nije samo naš problem, problem srpskohrvatskog jezika. Ja bih rekao da je to neki opšti problem vremena u kojem živimo. On se odnosi gotovo na sve jezike, pogotovu se odnosi na jezike onih naroda koji izlaze na društvenu pozornicu tako da im se i govorni jezik socijalizuje u najširim razmerama. Druga karakteristika našeg vremena jeste i ta da je čovek ušao u drukčiji jezički odnos sa društvom s pojavom radija i posebno sa pojavom televizije, Taj čovekov odnos prema zajednici danas je jezički drukčiji no što je bio рге pojave ovih sredstava masovnih komunikacija. Pre pojave radija i televizije prenošenje poruka bilo je mogučno samo pisanim jezikom. Uvođenjem radija i potom televizije, prenošenje poruka govornim jezikom na najšire slojeve društva postalo je svakodnevna praksa. Postoji još jedna specifičnost našeg vremena kada je govorni jezik u pitanju. Ona je posebno karakteristična za našu zemlju i za naše samoupravno društvo. Govorni jezik zauzima danas, kroz naše mnogobrojne sastanke i dogovaranja, takvu vrednost koju nikada ranije nije imao. ]a ne kažem da je govorni jezik time počeo da preovlađuje po svom značaju nad pisanim jezikom, mada bi se i to moglo reči, niti da on umanjuje vrednost pisanog jezika. Pisani jezik svakako dobija sve više svoju vrednost i ona nije umanjena govornim jezikom več je u izvesnoj meri intenzivirana njime. Ali ni govorni jezik ne zaostaje iza značaja pisanog. 1 on zauzima sve veću ulogu u našem društvu.

139