RTV Teorija i praksa

bio je širi u sredinama gde je gledalac posedovao ne samo veći broj „prethodnih” podataka, nego i broj podataka koji su sadržinom bili bogatiji. Put ka televizijskoj informaciji vodi ргеко spoznatih informacija privatnih i državnih stanica. Usmeni razgovor, čitanje novina, slušanje radija, konkretno osečanje problema o kome če televizijska informacija nešto više reći (ratno stanje u Egiptu i Izraelu) - čine trasu za određivanje napona jedne televizijske vesti. Stoga, nije nikakvo čudo što su se pojedine sredine „ovog sveta” uključile u direktan prenos Sadatovog pristajanja na izraelsko tlo. To je bila potreba da se sublimno, u jednom času, najviše moguče prožive svi oni trenuci koji su vodili ka ovom događaju. Bez obzira na kvalitet te potrebe (odbiti značaj događaja ili ga prihvatiti), samo „gledaočevo pristajanje” pred televizijski aparat je označavalo opravdanost golemog zajedništva jednog časa, i jednog vremena. Zato, televizija kao komunikacijski model i nije ništa drugo do sredstvo za negovanje sopstvenih potreba, übeđenja, sposobnosti - pa i raspoloženja, onih najličnijih. Estetika ovog medija se i gradi u priznavanju sopstvene nedostatnosti bez „lika” televizijske slike. Zapis o petominutnom zbivanju na ekranu na dan 19. novembra 1977, osmišljen u relaciji „ја - svet”, „gledalac - medij”, „medij život”, ponajviše ima smisla za uhvačeni trenutak stvarnosti, nečeg što i jeste i nije vaš život, što vas se neposredno tiče tek u času kad taj trenutak „uklopite” u svoje potrebe, u svoj život. Televizijski kritičar ima taj izuzetan položaj da objavi jedno takvo prijatno i, zašto ne, plemenito osečanje. Javnost se upoznaje sa njegovom „kritičnošču” ali i sa njegovom spremnošču da stvarnost zahvati, da iskaže interesovanje ~za tuđi život”, ~za tamo nečije potrebe”. Ako se inače od kritičara zahteva socijabilnost u prihvatanju „drugog” (i autora!), televizijski kritičar u tom smislu nosi perjanicu. Kada televizijski kritičar pristupi opisivanju uočenog televizijskog trenutka važnog po njegov život koliko i interesantnog po medij kojim se bavi, onda to i nije ništa drugo do svojevrsno polaganje zakletve da mu je do „same istine” stalo koliko i da opisan trenutak približi čitaocu predočavajuči mu značaj televizijskog medija u nizu komunikacijskih modela s kojima je savremeni čovek suočen, Televizor je deo njegovog nameštaja koji po dizajnu može služiti jedino za odlaganje novina i sitnih porculanskih figurica na koje su oslonjene razglednice prispele iz domovine i sveta, ali, po odašiljanju poruka u miljeu domaćeg ognjišta on predstavlja etički lonac, lonac koji se od onog iz kuhinje razlikuje samo po tome što iz „ekspresnog” dobijamo

155