RTV Teorija i praksa

komunikacija prenebregava: televizijsko saopštavanje je uslovno јег je dato na volju primaocu da reguliše njegovo trajanje, na način kako koristi knjigu u svom stanu. Gledalac često upali televizor u pola filma baš kao što upadne u emitovanje Dnevnika ili prenosa fudbalske utakmice. Upravo zbog te neodredljivosti početka komunikacije, televizijski repertoar i kad uključuje u sebi tako „čvrsto” izdvojene celine kakav je celovečernji film, mora se podrazumevati mogućnost uskakanja u telo, u celinu datog filma. Naravno, ne može se izričito pretpostaviti da največi broj gledalaca uskače u emitovanje filma, ali se sa sigurnošću može pretpostaviti da gledanje filma na televiziji nikada ne proprača ona tenzija za sagledavanjem celine (uzimajući u obzir i filmsku špicu!) kakav je slučaj sa bioskopskom, filmskom projekcijom istog filma. Način emitovanja filma putem televizije utiče i na promenu stava o ulozi i svrsi filmskog inserta. Insert na televiziji nije deo filmskog Joršpana” već prirodan oblik televizijskog iskaza, i po tome ravnopravni, relevantni deo ostalom televizijskom programu. Poseban efekt izaziva uključivanje u program televizijskog filma koji je za potrebe kinematografskog tržišta prebačen sa trake od šesnaest na traku od tridesetpet milimetara. Dok gleda film, gledalac može da prati i tumači razloge ovog preimenovanja uočavajući značaj televizijskog saopštavanja gotovih, fiktivnih celina. Takvu, skoro idealnu priliku „pročišćenja” oba medija imali su gledaoci 5. septembra 78. pred delom Paola i Vitorija Tavijanija (Paolo i Vittorio Taviani) Ja sam bog otac. Na kraju ovog televizijskog filma, koji je pušten u kinematografsku distribuciju zbog svoje sociološke poruke, pojavljuje se stvarni protagonista dramatičnih situacija priče, lingvista po struci a književnik po nahođenju, po čijoj je autobiografiji i simljen ovaj film, stm Gavino Leda. Naslonjen na zid škole koju je pohađao nepun dan, pošto ga je otac batinom isterao iz klupe i poslao u brda da bude pastir a istovremeno njegov sluga, tridesetogodišnji Gavino Leda govori izravno u televizijsku kameru zbog čega je televizovana njegova ispovest i objašnjava svrhu upoznavanja višemilionskog gledališta sa tragičnim životom sardinijskih pastira. Snimljeno u polukrupnom pianu, karakterističnom za televizijski intervju, njegovo lice ne odaje ništa od specifičnog obrazovanja niti bilo kakvu odliku bogatog duhovnog života. To odsustvo zanimljivosti je prvi sloj komunikacijskog šoka na čijem fenomenu inače počiva začudna igra otkrivanja smisla portreta čoveka predstavljenog televizijskim okvirom. Trenutak kasnije, posle prvog kontakta, u pogledu Lede otkrivamo nešto od

161