RTV Teorija i praksa

nisu odrasli u TV studiju mnogo je bolje da u razgovoru dođu do filma, i svoje televizijske personalnosti. Film, oblik audiovizuelne komunikacije uklapa se u dnevni televizijski program kao njegov neraskidivi deo, kao „fiktivno proširena vest”, kao televizijski iskaz koji deluje i svojom matičnom, filmskom formom, i ovom pridodatom, televizijskom. Ipak, postoje razlike u primanju filma putem televizijske komunikacije. U zavisnosti od vrste akcije i stila njenog kazivanja, dati film čemo karakterisati kao više filmski, odnosno televizijski. S druge strane, postoje filmovi koji i na televiziji prolaze kao i u kinematografskoj produkciji. To je ona ređa grupa filmova u kojima akcija nema jasnu svrhovitost kakvu ima jedan vestern, kriminalni film ili psihološka drama. Jedan od takvih filmova je Orfejev testament Žana Koktoa (Jean Cocteau), emitovan 20. avgusta 78, koji osim eliptične forme poseduje i onu vrstu sadržaja koji se u televizijskom gledalištu najčešće karakteriše kao dosadan i bezrazložan. Da li je to razlog da se ovakav film ne prikaže na televiziji? Ukoliko pretpostavimo da je u nedelju, 20. avgusta ispred malog ekrana bilo Ijudi koji su oboružani iskustvom diskurzivnog mišljenja, određenim obrazovanjem iii pak Ijubavlju za stvaralaštvo Žana Koktoa, onda je već samim tim logičan i opravdan urednički potez Nenada Pate da ovo naočito delo postane deo televizijskog repertoara. No, ako i ovu činjenicu zanemarimo Orfejev testament je mogao prodreti i u srca onih gledalaca koji su letimice bacali pogled na svoj televizor, onih kojima je pažnja tokom gledanja filma popuštala iz svih mogućih okolnih, nemedijskih razloga. Poruka Orfejevog testamenta mogla se uočiti u sasvim malim segmentima, u pola sekvence; dovoljno je bilo videti Žana Koktoa sa orhidejom u ruci da bi se osetila aureola poetike čitavog filma. Njegovo lice, način hoda, govora i odnosa prema partneru, mogli su pokrenuti i u najobičnijeg gledaoca damar one specifične atmosfere u kojoj razrastaju tajne lepote, Ijubavi i umetnosti. Ukoliko je taj, takozvani prosečni gledalac, samo za trenutak uhvatio deo sekvence u kojoj Kokto gledajuči u cvet crta sopstveno lice a ne očekivanu mrtvu prirodu, onda je osnovna misao filma doprla do njegove spoznaje i osečajnosti. U ovom času problematika filmskog inserta na televiziji dobija na smislenosti: nije odlučujuće po televizijskog gledaoca da odgleda celinu zbivanja, koliko da nauči da odgleda svaku audiovizuelnu tačku koja se oformljuje na ekranu. Ne može se, niti se mora svaka tačka televizijskog programa odgledati od početka do kraja. Raziog je poznat, iako se u teoriji vizuelnih

160