RTV Teorija i praksa

rečeno, može li jedno umetničko delo opsluživati samo svojim smislom, \ rednostima što donosi sadržaj dela, a da se njegovo značenje koje se tvori iz forme, iz načina kazivanja datog sadržaja, ostavi po strani, odbaci kao čisto medijski problem, i po tome nevažan sociološki problem. Svakako da je pitanje forme - pitanje umetničkog projašnjavanja stvari. Ali, i pitanje sadržaja koji data forma iskazuje - pitanje je jednog posebnog, autorskog i time autohtono sociološkog pogleda na svet stvari koje se obrazlažu. Vrednosti jednog filma nužno proizilaze iz usaglašavanja sadržaja i forme - i tu nema velikog zbora. Da je umetnost nešto drugo od stvarnosti, da je sadržaj datog filma uvek nešto drugo od sličnog oblika stvarnosnog događanja, nonsens je ргеко koga svesno prelazimo kada su nam na umu neka važna, odlučujuča zbivanja po stvarnost koja nas okružuje a koju dati film tematski prikazuje. Nesumnjivo je da se povodom konkretnog filma može govoriti o ekologiji ili psihologiji, ali je poveliko pitanje šta dati film gubi od svoje odredišne funkcije, pa time i od sopstvene stvarnosne verodostojnosti, ukoliko mu se nivelišu njegova umetnička svojstva. Istinu govoreči, to što se događa u Kino-oku zbiva se i u drugim oblicima javnih komunikacija, ali to realizatore ove televizijske emisije ne čini manje zaludnim več njihov projekt dovodi u veću sumnju. Ne zato što je televizija najvažniji oblik masovnih komunikacija (kako to imaju običaj da tvrde savremeni sociolozi kulture), već stoga što je televizija samim načinom odašiljanja poruke najintimniji, najčulniji oblik vizuelnih komunikacija. Televizijska slika koja reprodukuje filmsku sliku, provodnik je svih onih vizuelnih impulsa koji na kraju krajeva grade sadržaj konkretnog filma, u okviru koga se televizijska komunikacija ostvaruje bremenitije, za povećanu tonažu pridodate audiovizuelne tenzije koja filmsku sliku tvori dejstvujuči kroz okvir televizijske slike. Film na televiziji uvek je govor dva srodna medija, pri čemu se televizija doživljava kao utemeljenje da smo u prisustvu snažno pojačane vizuelne energije: iz ovakvog formativno-sadržinskog sklopa proističe i strast gledanja filma na televiziji. Ono vreme koje gledalac provodi konzumirajući filmsku sliku kroz raster televizijskih impulsa, potražuje govor o tom doživljaju, potražuje potvrdu da je najvažnije to da smo gledali taj i takav film u sklopu televizijske komunikacije. Kao što dati film ne može „zalutati” na TV ekran, tako ne može izostati ni doživljajno obrazlaganje tog filma, ukoliko je več ostavljeno ogromno vreme za govor povodom njegovog sadržaja. Začudno deluju svi pozvani gosti u studiju koji po izgledavanju filma (istovremeno sa gledaocima pošto emisija ide uživo), prelaze odmah na teren teme filma, ne izgovarajuči ni jednu

163