RTV Teorija i praksa

jedinu reč o tome kalro je film delovao па njihova predznanja o konkretnoj problematici. I kada je film bio potresan, i kada je bio estetski ništavan, i kada je bravurozno rađen - gosti Kino-oka po pravilu nisu rečicom prokomentarisali delovanje filma kao fiktivne, formom zadane stvarnosti - na njihova čula, na njihovu svest, na njihovo ja. Otuđeno i zastrašujuće deluju opservacije ovih Ijudi koji tako gromko raspravljaju o vitalnim pitanjima života a da prečutnim dogovorom prelaze preko jednog oblika života, estetike! u krajnjem slučaju, uzimajuči od izgledanog, odnosno „oglodanog” filma njegov naslov kao dobrodošlu poštapalicu u razgovuru. Važno je razmenjivati informacije - geslo je Kino-oka. Sasvim u redu, ali informacije - kako uspeti u životu, kako biti srečan, kako pomoći mentalno zaostaloj deci - mogu se iskazati i bez filma. Ako ništa drugo, to garantuju brojni uvaženi gosti koji se steknu u svakoj emisiji Kino-oka, njih bar desetak... Ili se sve to zapravo čini da bi se gledalac dvostruko zadovoljio: i da se nagleda filma, i da čuje pametan zbor?! Ali, informacija nije ono što povoljno određuje televizijsku komunikaciju. Ona je samo deo nje a nikako njen najvažniji predujam, kako tvrde neki naši praktičari i teoretičari. Nije tajna, gledaoci Kino-oka se dele u dve grupe: na one koji gledaju film i one koji prate propratni, informacijski program sa temom iz konkretnog filma. Najmanje je onih koji sa istom pažnjom gledaju i film i sudeluju u raspravi povodom njega. U svakom slučaju, interesi se ne poklapaju već se samo hotimično spajaju. U času kad, na primer, čovek ima bolesno dete a Kinooko mu nudi razgovor o tome kako dete da izleči - on će izgledati i film kao zamišljenu varijantu problema koji ga muči. Tako, film postaje šarena laža, a ono umetničko u njemu puka informacija. To je najkrači put izrođavanja umetnosti iz sveukupnosti ostvarljivih čovekovih vrednosti; televizija tome ne sme ni nesvesno da teži. GOST U STUDIJU Kada u studio pozovemo gosta koga predstavimo kao vrsnog specijalistu za oblast kojom se bavi data emisija, onda je za pretpostavku da čemo voditi razgovor a ne prepričavati šta bi gost rekao ~kad bi rekao”, ~šta gost misli” ili, ~šta mi mislimo da je najbolje reći u korist emisije.” lako to može zvučati banaino, naši voditelji ugLavnom vode razgovor sami sa sobom. Koristeći situaciju da predstavljaju na neki način pokrovitelja, ispicijenta televizijske komunikacije u kojoj oni započinju

164