RTV Teorija i praksa

Da posao \ oditelja umnogome zavisi i od trenutno idealnog spoja gost-studio, pokazali su nam susreti sa Radetom Šerbedžijom u mesecu aprilu, kada je u razmaku od tri večeri gostovao u dve.emisije, u svojstvu člana žirija ovogodišnjih Sterijinih igara. O prvom gostovanju, u Vikendu, kasno u subotu 15. aprila. Da je televizijska istina moguća i tamo gde se najmanje očekuje, pokazao je blok sa Radetom Šerbedžijom koji je negde pred ponoč zauzeo svoje mesto u sistemu odašiljan[a eiektromagnetskih impulsa i volšebno iskoristio sve ine mogućnosti medija. Ne može se reći da je dolaskom u studio bio spreman na specijalne samoefekte koji bi ga ponoćnoj publici Vikenda predstavili kao „neviđeni odraz glumačkih i Ijudskih vrlina”. No, ono što se vaspostavilo između Šerbedžije i kamere bio je trenutak čiste televizije u kome je plemenitost iskaza zakrilila sve nedostatnosti ostalog dela emisije. Umnogome, to je bio kvalitet za koji se bore ne samo saradnici Vikenda : da gost u studiju bude isprovociran tako da iskaže svoj kreativni habitus u razmeri koja se njemu samom čini priličnom a da ponuđeno mu televizijsko vreme iskoristi za dobrobit smisla emisije. I Rade Šerbedžija je iskoristio svojih pet minuta nezaboravno: govorio o pozorištu, o tome šta je za njega sve rad u pozorištu i oko pozorišta; pričao je o šatoru, o nastrešnici za njegove i Ristićeve pozorišne ideje; uspeo je da ostane dosledan i ne izgovori monolog iz svoje najnovije premijere ( Ričard III) јег smatra ~da izvadak iz pozorišnog teksta ne pomaže ni gledaocima, ni predstavi”, a na molbu voditelja Duške Maksimović da ipak nešto izrecituje za gledaoce Vikenda, odgovara ~da može rrmogo toga, da mnoge pesme zna...” i, neočekivano po povod, odrecitovao je Dedićevu staru pesmu „о susedi iz 1956”. Svi koji tvrde da je poezija neprirodna pojava na televiziji, mogli su da se uvere u suprotno, a oni koji očekuju da se ovakva čuda događaju svake sedmice morali su još jednom da ustanove koliko paljenje prave poetske iskre ne zavisi samo od htenja i uloženog truda več i od jedinstvenog, neponovljivog - i po toj neponovljivosti tragično lepog - sticaja okolnosti. Ovi isti gledaoci koji su do utorka 18. aprila 78, redovno pratili Hronike Sterijinih igara, verovatno su bili prijatno iznenađeni zbivanjem koje se vaspostavilo između voditelja Selenića i našeg poznanika iz Vikenda. Rečju, vidna promena u kvalitetu voditeljskog posla u Selenića očitovala se kao posledica „studijskog druženja” sa ličnošču kakav je Rade Serbedžija. Zanimljivost ovog susreta bila je kako u onome šta se izgovorilo, tako i u onome kako se osmislio odnos gost-voditelj. Čini se, prvi put u seriji Hronika..., Selenič je imao pravu meru komunikaciji: bio je dovoljno koncentrisan na predmet razgovora

167