RTV Teorija i praksa

postao poznat kao „bezobrazan voditelj” evoluirao je u najobičnijeg, najsmušenijeg i najćudljivijeg studijskog voditelja zbog serije emisija Gost-urednik (čiji je i urednik!), ima tome več nekoliko godina. Da bi od gostiju, uglednih javnih i kulturnih radnika, izvukao maksimum, on je primenio stil šlampavog spoljnog momka televizije koji je tu, u studiju, ne samo da bi gosti bili zadovoljni, več da bi se sve njihove i vrline, i mane iskazale. Stoga, nikakvo čudo što Silobrčićevi razgovori predstavljaju televizijske „bisere”: svaki gost u studiju čiji je on domačin ostavi nešto više od onoga što je pretpostavljao da će ostaviti pre ulaska u studio, i nešto manje od onoga što je želeo da dostavi teievizijskom gledalištu. No, etika posla Silobrčiča ne dolazi u pitanje. Njegov kredo je jasan: pripremiti se za emisiju, upoznati život i rad datog gosta onoliko koliko se 0 njemu zna preko ostalih oblika javnih komunikacija, pa iz tih podataka sačiniti odbir koji najjasnije oblikuje njegovu javnu predstavu. Tako, podsećanjem na pre-poznate stvari iz njihove radne biografije, Silobrčič dobija onu začudnost u odgovorima onih koji i sami nisu više baš sigurni koliko su popularni јег su slavni a koliko su slavni jer su popularni. U tom smislu, ostaje u sećanju razgovor „tete a tete” sajosipom Vidmarom. No, kad u studio pozove Ijude manje poznate širokoj javnosti a inače vredne 1 pažnje i hvale, Silobrčić če učiniti sve da bi gost ovladao prostorima studija. Na isti način, ukoliko je gost poznat po tome što voli da „vlada” Silobrčič će ga pustiti da se „istrahovlada” tako da potvrdi sopstvenu asocijalnost i, time, kulturnu nedostatnost.. 0 umetnosti dobro plasiranog pitanja, zapisano po gledanju Silobrčičevog susreta sa bardom našeg glumstva, devedesetogodišn; Zvonimirom Rogozom, 12. maja 78. - Ima več nekoliko godina kako je Silobrčič u naše televizijske studije uveo značajnu novinu: umeče slušanja sagovornika. Umeče slušanja i nije ništa drugo do umeče čutanja u časovima kad sabesednik načinom svog iskaza prelazi rampu, odnosno granicu prostora sobe u kojoj gledamo emisiju. Ćutati a slušati, i pri tom razmišljati o onome šta sagovornik kazuje nije samo manir civilizovanog čoveka (~biti ličnost znači saslušati sabedesnika do кгаја”), več 1 neophodnost koju svaki televizijski voditelj mora posedovati kao vrlinu, kao talenat. Zapravo, iz umeča slušanja proističe i mogučnost dobro postavljenog pitanja koje če sagovornika navesti ne samo da se bolje izrazi o konkretnoj temi več će istovremeno tačnije odraziti njegovu personalnost. Dobro postavljeno pitanje na početku studijskog razgovora osnova je za građenje televizijskog portreta svakog čoveka koji se nađe u studiju - čime se u biti ostvaruje medijski zadatak voditelja.

166