RTV Teorija i praksa

zaumnom projektu TV Beograd i TV Budimpešte. Kamere su bile jednovremeno uključene na Budimu i Kalemegdanu, na obali Save se sviralo kolo - u Budimu se na tu muziku plesalo, u atriju budimskog hotela „Hilton” koncertirao se Hajdn, dok je solistkinja Fern Rašković svirala violinu na Kalemegdanu. Zaista, bio je to jedinstveni audiovizuelni doživljaj gde se televizijska komunikacija kao retko kad postvarila kao nužno sredstvo razmene misli i osećanja dva dela sveta dovoljno kilometarski udaljena da se najhitnije poruke mogu slati tek telegramom i telefonom. I dok su dva voditelja prisno ćaskala uz ispomoć slušalaca u svojstvu prvih televizijskih ambasadora Mađarske i Jugoslavije, njihovi akreditivi su se iskazivali u potrebi da jedan drugom obelodane i osobne komplimente, i vrline miljea sa koga kontaktiraju. U tome je bilo nečeg od komšijskog bon-tona ali i smerne želje da poznanstvo dva grada uspe i da se naklonost začeta posredstvom tehnike pretvori u trajno prijateljstvo. Sve vreme nametala se poznata Makluanova misao da televizija zagovara stvaranje „svetskog sela” - u kome celo čovečanstvo učestvuje u jedinstvenoj predstavi, pri čemu svi gledaoci postaju i saučesnici i partneri. Ono što se izdiferenciralo kao posebna vrednost ovog projekta je uloga narodnog melosa koji, čini se, nikada do te budimsko-kalemegdanske večeri nije bolje televizijski odigrao posrednika u tumačenju narodnog duha u gledalaca. I oni koji ne igraju kolo, za koje je frula davno odbačen instrument a narodna nošnja samo odraz nekog prisutnog seljačkog „atavizma” u stanovniku gradova - mogli su uživati u sadejstvu kalemegdansko-budimskog igranja i sviranja, pri čemu se ispostavljena televizijska koreografija zvuka i pokreta razumevala u prvom redu kao potreba poznanstva kroz koren igre, pa zvaia se ona „kolo” ili „čardaš”. I budimski čardas, i kalemegdansko kolo dobili su te večeri TV spomenicu koju če zasigurno mladi Budima i Kalemegdana poštovati iako najradije sviraju rok. U samoj emisiji to su originalno iskazali mladi mađarski amateri koji su sasvim tečno shvatili zasviravanje dragačevskih truba i pantomimskom igrom rastvorili ovo elementarno muziciranje u obličja kakva poznajemo sa malog ekrana: bio je to svojevrstan Mapet-šou na način Budima i Kalemegdana. Svakako, deca su bila najzadovoljnija, a na njima i ostaje da još više zbliže Savu i Dunav s ostalim rekama sveta. Vrlo je teško izdvajati televizijske posienike ovog projekta, ali je i odviše neupućenom gledaocu bilo lako shvatljivo da su obe televizijske kuće uložile maksimum da svi audiovizuelni kanali između dva grada deluju kao jedan, uhodan i „protočan” za prenos različitih impulsa (gotovi snimci, inserti, reportaže,

172