RTV Teorija i praksa

slučaj u seriji Plavi kaputič Mladena Kušeca i Dragoljuba Švarca ili u seriji Dan pobjede Aleksandra Marodića i Vladimira Fulgozia, od položaja što ga imaju djeca koja u jednoj seriji igraju u grupi. Svakako da je teže osloboditi jedno samo dijete, nego grupu djece, pa se u ovom drugom slučaju postižu bolji rezultati. Naime, tek izuzetno talentirana djeca kao što je to Slavko Štimac, ili mali Buzančič, mogu savladati glumačke probleme koji im se postavljaju u takvim serijama. Oba dječaka su ih u serijama Salaš u Malom ritu Arsena Dikliča i Branka Bauera i Veliki i mali Milana Grgića i Berislava Makareviča odlično savladali. Režiser se ovdje nalazi u prilici da individualno radi sa malim glumcem, a dijete je u iskušenju da imitirajući starije interprete upadne u starmalo imitiranje odraslih, što se događalo u našim dječjim serijama (na primjer u Plavom kaputiću!). Ova je opasnost znatno manja tamo gdje ima više djece koja trebaju rješavati glumačke zadatke. Posao režisera nije ništa lakši, ali su rezultati uglavnom vrlo dobri. Tako po serijama kao što je bilo Babino unuče Ljubiše Kozomare i J.T.Buyforda, Trinaestgodišnjaci Veroslava Rančića i Muharema Mehmedovića ili Usijane glave Vere Belogrlič, da spomenem one koje su najbliže, izgleda kao da imamo stvarno vrlo mnogo talentirane djece glumaca, ili se pak čini da sva ta djeca u zajednici postaju talentirana. Radi se zapravo o tome da se djeca u grupi odlično poistovječuju s likovima koje igraju, te da glumu doživljavaju u stvari kao igru u kojoj sudjeluju svim srcem. Do koje se mjere to ne događa u prvom slučaju najbolji je primjer serija Šalajko Stevana Bulajiča i Baneta Bastača, gdje se dječaci nisu naročito dobro snašli u svojim ulogama! Problem, dakle, nije samo u izboru djeteta, već i u njegovom talentu, a posebno u načinu i prilikama koje mu se daju da bi se otvorilo i oslobodilo. A to ovisi od teksta, to jest od toga da li je dijete samo ili je u grupi, kao i od pristupa režisera, od njegovog smisla za rad sa djecom. DOKUMENTI O DJECI Na televiziji se često pojavljuju i dokumentarne emisije o djeci. To su kratke reportaže ili filmovi, ili pak emisije u kojima se sa djecom razgovara i tako se iznose njihovi problemi i mišljenja. I ovdje je stvar više nego igdje drugdje u rukama režisera. Neču zaboraviti jednu Lentićevu emisiju, kada je grupu manje djece dovodio pojedinačno pred skrivenu kameru da

176