RTV Teorija i praksa

pričaju o sreči... Na žalost, takvih neposrednih priloga je ipak malo, jer se uglavnom režiserski postupak iscrpljuje u običnim reportažama i razgovorima čisto d okumentarnog tipa, čime se zapravo daje slika koja informira ali uglavnom ne daje poseban doživljaj. Dakako da su i takve emisije korisne i imaju svoju utilitarnu svrhu. U šarolikosti programa za djecu u emisijama poput Dnevnika 10 Josipa Vukoviča ili u emisijama Mali svijet Ljerke Marinkovič teško bi bilo bez takvih priloga No, sama djeca su tu na prvom mjestu objekti ispitivanja ili slikanja, a manje subjekti u samoj emisiji, manje ili nikako direktno u njoj ne sudjeluju. Svakako da autori koji se bave radom na ovakvim emisijama takođe moraju imati poseban afinitet za ove teme. Bez toga ne bi bilo zapaženih priloga te vrste, a sasvim je sigurno da ih povremeno ima. Nedostaju možda ambicioznijj i veči noduhvati u domeni dokumentarnog filma o djeci, nedostaje stanoviti esejistički prilaz koji se, međutim, može nači u našem kratkometražnom dokumentarnom filmu, pa se neki put može i takav materijal prikazati na TV. Kako se obično događa da su te reportaže o djeci uklopljene u dječje informativne emisije, one se javljaju tek kao jedna od formi sudjelovanja djeteta na malom ekranu. Međutim, vrlo često na TV dolazi zapravo do kombinacije igranog i dokumentarnog elementa, o čemu želim posebno govoriti. U takvim emisijama djeca postaju subjekti, ali ne slobodni subjekti, več subjekti koji se ponašaju prema scenariju. Svakako da najviše problema u tretmanu djece ima upravo u ovim emisijama No prije nego što o tome nešto kažem, mislim da treba nešto reči o emisijama kontakta, naime o kontakt-emisijama, gdje se djeca javljaju kao glavni sudionici. KONTAKT-EMISIJE Ove emisije prilično brojne na programima naših studija i skoro da uvijek imamo bar jednu. Takve su bile Sretno spretno Vinka Grgina i Tinka Globočnika, Dobro došli Mladena Bjažiča i Egona Šoštariča, a nedavno su završene SOPSZILJ Ive Kušana i Tinka Globočnika i Pet plus Zdravka Ostojiča i Branka Mitiča, dva programa koji imaju u sebi i neke elemente takozvanih kontakt-emisija. Najtipičnije su svakako Sretno spretno i Dobro došli gdje su djeca sudjelovala u natjecanjima, ali su istovremeno i upoznavala neke sredine. Ona su svakako tu bila glavni subjekti i to u programu koji je doduše bio programiran, ali nije zahtjevao od djece ništa drugo do normalno i spontano sudjelovanje.

177