RTV Teorija i praksa

ne prepoznaje, realizovane su raznim materijalima, često bizarnim (pesak, plastelin, glina), koriste predmete (nameštaj, lopte, kolači, alatke), animiraju žive osobe u prostoru (piksilacija), za službu animaciji koriste elektroniku (kompjuterska animacija), iluziju pokreta stvaraju koristeči tablo sa milion pobodenih igala (L’ecran Epingle d’Alexeieff)... Pokojni češki majstor Jirži Trnka (Jifi Trnka) u domenu filmova sa lutkama predstavlja nedostižnu veličinu, bar što se izvesnog realističkog pristupa tiče, kao što je to bio slučaj i sa Diznijem (Walt Disney). Zato dve decenije posle Trnke, više nego skromno deluje film Ribecal i vlastelin rediteljke Monike Anderson (M.Anderson) koji je dao serije ekranizovane po poznatoj legendi o šumskom divu Ribecalu (Riibezahl). Lutke i njihovi kostimi, scenografija, način animiranja zbog naturalističkog tretmana deluju suvoparno, bez duha, hladno. Taj naturalizam u filmu sa lutkama, kao što je slučaj u ovoj istočno-nemačko-čehoslovačkoj koprodukciji, ima svoje negativne posledice. Deca u bioskopu i kraj malih ekrana žele priče koje če njihovu maštu zapaliti, naterati ih da misle, da sama nadgrađuju priču. U Ribecalu to nije slučaj. Cudno za produkcije sa velikim iskustvom, baš u tom žanru. Slično se može reči za film Tri etide za animatora čehoslovačkog reditelja Bočeka (Jaroslav Boček) u kome su lutke mnogo gracilnije, animacija mekša, namera poetskija, ali je to, takođe, bio trud koji ne oduševljava. Zato treba posebno pomenuti sovjetski film Ježić u magli koji, mada sav u naturalističkim shemama, ima ogromnu dozu finoče i liričnosti što pleni svakog gledaoca. Taj film je reditelju Juriju Norštejnu doneo u Teheranu visoko priznanje pa je u Zagrebu prikazan u retrospektivi filmova pobednika sa drugih festivala. Zanimljivo je da je Jugoslavija svoj prodor u svet animacije započela baš filmovima sa lutkama. Gpdine 1949. na Festivalu u Veneciji Pionir i dvojka, film rediteljskog para Vera i Ljubiša Jocič, pribavio je Jugoslaviji prvo međunarodno priznanje u kategoriji filmova namenjenih deci. Ovim žanrom su se pored Jocičevih bavili još i Saša Dobrila, Črt Škodlar, M.Nikolič, Radivoje-Lola Đukič, Branko Ranitović i drugi, ali i pored komercijalnog uspeha (filmovi su uspešno plasirani na ekrane drugih zemalja) interes naših stvaralaca je prestao. Uzrok je verovatno u ograničenim mogučnostima izražavanja, ili je bio u nemoći autora da pronađu nove forme, stilizaciju, likove, način pričanja. Ako je u Istočnoj Evropi film sa lutkama izgubio prestiž i poziciju koju je imao u vreme Trnke i njegovih nastavljača, na

83