RTV Teorija i praksa

naročito ako njihove rezultate uporedimo sa karakterom, vrednošču i prihvaćenošču programa Radio-Beograda u prethodnoj fazi. Naime, „akademski radio” je više od jedne decenije negovao (ili trpeo) anahronične programske principe, realizacije su mu bile u duhu doslovne ozbiljnosti i nadličnosti, vremenom se pretvarajuči u prividni objektivizam i bezličnost. Na silu su održavane strogo razdvojene emisije govora i muzike; nije nestao otpor prema modernom muzičkom stvaralaštvu (podjednako prema „zabavnom” i „ozbiljnom”), ni uzdržan, preoprezan stav prema modernoj umetnosti u celini; i dalje je preovladavala nižerazredna beletristika, tačnije, „literarisanje” u reportažama i emisijama iz kulture, zaključno sa terorom neutralne, rutinske, dezangažovane spikerske interpretacije umesto autorskog čitanja, živih dijaloga i izveštaja ~sa mesta događaja”... U prvim posleratnim godinama, „borbeni radio” je služio kao efikasno propagandno oružje partije, pokreta i države, pozivajući i okupljajuči slušaoce u akciji obnove i izgradnje i u progresivnom opredeljenju za nov društveni poredak i za njegovo održanje, uprkos svim neprijateljima, zdesna i s leva. Njegovo naličje bilo je dogmatsko, i na nekim tačkama se to opterećenje provlači i kroz fazu „akademskog radija”. U krajnjoj liniji konzervativan, „akademski radio” je u suštini svojoj konformistički. U takvoj atmosferi, rascvetavaju se dečji programi, radio-škola, radio-univerzitet, kao i jedna (u celini „apstraktnija”) vrsta dramskog programa. Radio pedesetih godina liči na časopis koji se u dremežu posle ručka komotno prelistava uz muziku, a u najboljem slučaju na nedeljni, (muzički) ilustrovani list, sa pretežno ozbiljnim sadržajem, za stariju i sredovečnu publiku. Idući dalje za ovom slikom, početkom sledeće decenije, već sve puca uokolo: razgaćeni slušalac radija zapustio je dotadašnju lektiru ili je sveo na minimum i sav se okrenuo čudu televizijskih slika, a naš radio se jednako, gluvo vrteo za svoj groš! Od sredine šezdesetih godina, radio je ipak udario na sopstvenu dugotrajnu inerciju. Bilo je krajnje vreme da nam program stekne bar neke najprešnije karakteristike moderne radiofoničnosti: brzinu, dinamičnost, elastičnost, da postane zanimljiviji i funkcionalniji, da pristupi većem aktiviranju i uključivanju auditorija u svoju „igru”! Tako je, dakle, radio postao svestan sebe kao osobitog, osetljivog, fluidnog, krhkog, efemernog „opštila”, ali sa zaista ogromnim mogućnostima koje su samo njemu svojstvene a nisu

95