RTV Teorija i praksa

Aleksandar Kumor

PREDMET TELEVIZIJSKE KRITIKE

* Članak je deo veće celine pod naslovom O televizijskoj kritici koja će se štampati u seriji svezaka 080 PISP-a. Osim problema predmeta TV kritike autor tu pominje probleme načina rada i funkcije TV kritike (prim.red.časopisa RTV Teorija i praksa).

1 To sam uradio u svom radu Televizija, teorija-percepcija-vaspitanje, PWN, Varšava 1973.

2 Uporedi izjavu Ježi Antčaka u diskusiji o televizijskom pozorištu Przekazy i Opinie, 1976, nr 2 /4/.

Več u uvodu treba podvuči da se predmet televizijske kritike ne može definisati isključivo teoretskim putem. Njega mora, pre svega, da određuje kritičarska praksa. Na izvestan način, a u vezi sa nekim odlikama televizije i več postoječim pisanim materijalima o njoj, mogu se odrediti granice predmeta televizijske kritike čije če striktno određivanje pripadati praksi.* Formulacije autora koji pišu o televiziji odnose se na dva velika kompleksa pojava; ekranizovani proizvod ili televizijsku predstavu (ili grupu predstava) i kulturno-društveno funkcionisanje televizije. Pažnja autora usmerena je, dakle, ili na samu televiziju ili na njeno društveno delovanje. Uopšteno, može se prihvatiti da predmet televizijske kritike predstavljaju televizijska predstava i njeno društveno funkcionisanje. Dalje primedbe treba da su usmerene prema neophodnoj egzaktnoj definiciji tako opisanog predmtta. Bez bližeg obrazlaganja na ovom mestu 1 može se preliminarno prihvatiti da sam ekranizovani proizvod predstavlja predstavu. U poslednje vreme neki predlažu da se svaki televizijski program zove „televizijska predstava”, umetnički, pak, program „televizijski spektakl”. 2 Treba, ipak, pamtiti, da sam naziv „predstava” zahteva posebnu, striktniju definiciju. Neki od postoječih teoretskih predloga, iako pravilni, čine se suviše uopšteni, kao npr. definicija Kovzana:

168