RTV Teorija i praksa

„umetnost predstave to je umetnost čiji proizvodi komuniciraju u vremenu i prostoru”. 3 Takođe u uvodu, treba signalizirati da tačniju definiciju zahteva drugi član predmeta televizijske kritike - kulturno-društveno fimkcionisanje televizije. Ovo je vezano za običaj koji je, očigledno, sve popularniji. U raznim člancima, takođe i u kritikama televizija funkcioniše kao eksplikacija zaključaka koji se odnose na celu masovnu kulturu ili na njene posebne odlike kao: homogenizaciju, stereotipizaciju, konvenciju, arhetipove, mitove i slično. U tom slučaju predmet kritičkog osvrta jeste masovna kultura, a ne televizija. Ovo ne bi bilo bitno kada bi se svi zaključci u odnosu na masovnu kulturu poklapali sa zaključcima koji se odnose na televiziju. To se događa dosta često, ali ne uvek. Ako se radi o televizijskim predstavama onda bi, pre svega, sama formula predstave (posebno u odnosu na postojanje televizije) zahtevala verifikaciju. Dosta je rašireno gledište da je predstava tačno određen i planiran niz događaja koji ne mogu da se izmene pod uticajem intervencije spoljnih faktora ili, kako se to kaže, života. 4 Taj osnovni princip nepostojanja intervencije spolja u televiziji mora biti osporen. Televizija je stvorila mnogo programskih formi u kojima se planiraju samo pretp.ostavke događaja koji treba da se dese, uopšteno se određuju principi „pravila igre” i dramaturgija, dok se realizacija ovih premisa ostavlja baš intervenciji života, tokovima realnih događaja. To je formula raznih kvizova, teleturnira, programa tipa Sve za sve ili diskusija pred kamerama, itd. Može se, čak, reći da baš taj prodor neočekivanih elemenata diktiranih ne toliko koncepcijom scenarija - režisera (iako

3 Tadeuš Kovzan O raznorodnosti i granicama umetnosti predstave, „Dialog” 1969, nr 11.

4 Kao što je pisao npr. T. Kovzan O autonomnosti umetnosti predstave, „Раmietnik Teatralny” 1970, nr 1-2, 5.62: „U predstave übrajamo takve impresije čiji su tok i rešenje već unapred planirani.čiji se tok, a posebno krajnji rezultat, ne mogu na bitan način promeniti u rezultatu nekontrolisane intervencije života”.

169