RTV Teorija i praksa

se često ispoljava i u teatarskom mišljenju Majerholda, Eforsa, Ljubimova, Gončarova. Prodiranje kolaža u likovne umetnosti je takođe specifično za njihovu prirodu svojevrsnog prelamanja montažnog mišljenja u toj oblasti kulture. Najzad, televizija kao najvažnije sredstvo masovne komunikacije u svoju poetiku organski uključuje montažu, koja je ovde dobila niz značajnih osobenosti: improvizaciju (po pravilu montažni spoj televizijskih kadrova se dešava neposredno u vreme direktne emisije), neočekivanost i ponekad paradoksalnost spajanja kadrova, smenjivanje ritmova (dugačka i kratka montaža se sjedinjavaju) itd. Na televiziji je problem improvizacije dvostruk: s jedne strane, ona se odnosi na karakter vizuelnog primanja, a sa druge, na karakter kombinatorovog stvaralaštva. Improvizatorski karakter primanja televizijske informacije nalazi se u samom načinu reprodukovanja vizuelne slike na ekranu. M. Makluan podvlači, da malo Ijudi zna da je televizija po svojoj prirodi gotovo potpuna inverzija principa filmske i fotografske reprodukcije. Mi gledamo filmove na televiziji, a da nismo ni svesni da su oni potpunosti ograničeni tehnikom emitovanja. Pretpostavljamo da su telefilmovi slični filmovima koji se projektuju u kinematografima. Televizijska slika je predložena gledaocu u formi tri miliona tačaka u sekundi. Iz tih miliona tačaka gledalac stalno odabira samo stotinu; on postaje učesnik, satvorac. S druge strane, produžava Makluan, obična kinematografska slika predlaže nekoliko miliona dopunskih tačaka - obaveštenja svake sekunde, i gledalac ovde ne čini dodatni napor da bi opažao sliku. Problem, koji je postavio M. Makluan, može se smatrati veoma suštinski,

199