RTV Teorija i praksa

vrednosnim pa i idejnim činiocima ovog vida informisanja. Frekvencijski rečnik sadrži podatke o svim upotrebljenim rečima koje su poređane po opadajućem redu s obzirom na učestalost javljanja. Postojeći rečnik izrađen je na osnovu više od 111000 reči i otkriva da se u ovom korpusu nalazi (svega) 9638 različitih reči uključujući tu i Učna imena, geografske pojmove i brojeve. Oko 43% reči javlja se samo jednom, 16% dva puta, 8% tri puta, 5% četiri puta a 28% peti više puta. Smatra se, inače, da konkretniji i precizniji tekstovi sadrže manje „retkih reči” (sa frekvencijom manjom od 5). U beletrističkim i drugim tzv. otvorenim tekstovima broj takvih reči raste. Reči sa većom učestalošću javljanja pripadaju zajedničkom ili opštem rečniku (njih je bilo oko 6%), više od polovine reči pripada tzv. posebnom rečniku a oko 43% pojedinačnim rečnicima emisija TV dnevnika. Potvrđena je davno uočena zakonitost (tzv. Cipfov zakon) da što je veća čestost upotrebe to je manji broj reči koje imaju tu čestost U ovom rečniku npr. u okviru svake od prvih 30 frekvencija nalazimo samo po jednu reč. Zajedničke, opštije reči, međutim, nisu u rečenici naročito istaknute za razUku od jasnijeg naglašavanja ređih i manje poznatih reči koje su mahom značajnije za poruke koje prenosimo. Za ocenu bogatstva ili siromaštva leksike koristimo kao merilo indeks ponavljanja reči koji predstavlja odnos između ukupnog broja reči u analizi (111000) i broja „novih”, „različitih” reči (9638). Mada je u funkciji veličine uzorka (jer je kod dužih tekstova ponavljanje češće), indeks ponavljanja ukazuje na razlike među raznim tipovima saopštavanja. Kod leksički bogatijih tekstova ponavljanje je ređe nego kod zatvorenijih i stereotipnijih koji se nekada označavaju kao „leksički precizniji”. Kod TV dnevnika on iznosi 11,56 što znači da na svaku novu dolazi 12 ponovljenih reči. Upoređivanje sa rezultatima nekih drugih naših i stranih istraživanja pokazuje da bi od TV dnevnika kao tematski široko postavljene emisije trebalo očekivati nešto manje ponavljanje odnosno upotrebu nešto većeg leksičkog fonda. Primečeno je, osim toga, da je jezik u drugom godištu bio za nijansu siromašniji nego u prvom gde je indeks ponavljanja manji. Neki strani autori smatraju da se na ovom planu sučeljavaju dve različite tendencije: a) govornika - koji nastoji da sa što manje reči kaže što više, i b) slušaoca - kojem je, da bi bolje razlikovao nijanse poruke i da bi je bolje razumeo, potrebno više raznovrsnih reči. Pojednostavljeno rečeno, pri velikoj upotrebi delova opšteg rečnika (u smislu određenja

69