RTV Teorija i praksa

1.000 časova. Koliko je to, lako je izračunati. Trebalo bi 45 dana da se preslušaju sve te emisije, razume se, pod uslovom da su sve snimljene i sačuvane. Na žalost, malo ih je sačuvano. Dakako, sve su to rezultati koji impresioniraju u svakom pogledu, ali su i povodi za setne razgovore nekom drugom prilikom na temu da vreme u kome živimo ne raspolaže uzornijom ekipom smehotvoraca spremnom da zadovolji stvarne potrebe za humorom povelike armije zainteresovanih u našim gradovima i selima, koji naizust znaju vrednost one narodne da „veselo srce kudelju prede”. SAMONIKLA POJAVA Tridesetogodišnjica Vesele večeri nije samo podstrek za svečarske zdravice i tu i tamo odveč revnosna tapšanja i po nekim ramenima koja tu čast niukoliko ne zaslužuju. To je, prevashodno, okolnost u kojoj se - mimo svih neopozivih dokumenata značajnih za domaču komediografiju, statističke preglede, istoriju radija, razvoj televizije i ukuse raznih generacija - valja podrobnije pozabaviti ulogom i uticajima, prodorima i kompromisima humora i satire danas i ovde. Pozabaviti se, dakle, onim, sa čime se puk autora i izvođača Vesele večeri kako je znao i umeo, a i mogao, prvenstveno nosio u nameri da služi smehu, da bude ishodište smeha. A i da podbode druge medije, naročito televiziju, buduči da su oprobani humoristi i najzapaženiji glumci beogradske Vesele v-ečeri postavili temelje i godinama izgrađivali humoristične programe i na RTB, Sve to oni nisu činili isključivo prepuštajuči radio-talasima. Nalazili su i

50