RTV Teorija i praksa

Aleksandar Ž. Petrović

TELEVIZIJA I TEHNOLOGIJA

Televizija je nesumnjivo jedna od najznačajnijih konstanti savremene civilizacije. To je očigledno i jedno od centralnih iskustava našeg razumevanja sveta i bivanja. Televizija učestvuje u formiranju horizonta u kome se odvija naše sagledavanje onoga što jeste u nama i izvan nas. No, paradoksalno, mi u bitnom smislu još ne znamo šta televizija zaista jeste. Skoro da uopšte nema pokušaja da se pitanje biti televizije okuša na pravi način u jednoj temeljnoj filozofsko-sociološkoj analizi. Najviše je, svakako, u tom pogledu učinio Adorno, no ni on se nije probio do svog jedinstvenog modela uvida u svetsko-istorijski temelj fenomena televizije. Mnoštvo raznih govora o televiziji, koji se danas sve više umnožavaju, samo sprečavaju svojom množinom prodiranje jasnog i anaiitičnog pogleda. Oni upravo skrivaju problem. Recimo, ruska teorija ne uspeva da kaže bilo šta novo jer je suviše zainteresovana apologijom zatečene političko-ideološke prakse. Nemačko mišljenje televizije uspeva u zenitu kod mislilaca Frankfurtske škole, ali je ono samo neznatan deo opšte kritičke teorije društva. U Francuskoj postoji izvestan broj značajnih autora koji se bave ovim problemom, ali uglavnom samo kao delom teorije kulture. Englesko govorno područje dominira u broju i kakvoći tekstova televizijske analitike. Donald Hensen (Donald Hansen) i Heršel Parsons (Herschel Parsons) sastavili su bibliografiju od 10.000 naslova objavljenih samo između 1945- 1967. godine koji se bave oblicima masovnog komuniciranja.' Značajan broj tih tekstova posvečen je televiziji. No, metod koji se primenjuje uglavnom u anglo-američkoj teoriji, nama nije prihvatljiv. On dosledno nastoji samo na funkcionalnoj analizi medija televizije. Fenomenu prilazi a posteriori, metodom empirijskog sagledavanja oblika ispoljavanja televizije u društvenom biču. Insistira se na sagledavanju pojedinačnih posledica delatnog prisustva televizije. Jednostavno rečeno, ukoliko ova teorija treba da bude lekar ona če nastojati samo da leči, ali ne i da spreči. Ona nikad ne dolazi do bitnog uviđanja same suštine televizije. Za to je nužno potreban stav a priori koji če pre svega dospeti do čvrstog pojma televizije u dijalektičkom uviđanju njegovih civilizacijskd bitnih korena. To

69