RTV Teorija i praksa

posvećena pitanju organizovanja samostalnog učenja, izložena na lak način ali sa određenom ozbiljnošću i razumevanjem za izolovanog gledaoce kod kuće. Ceo projekat je jednosfavno nazvan Sindikalna škola a naslovi tri grupe programa su bili: Problemi kolektivnog pregovaranja (prva godina), Sindikati i privreda (druga godina) i Demokratija na delu (treća godina). Mnoga pitanja za diskusiju, kao što je uticaj novih tehnologija, zapošljavanje, višak radne snage, zaštita na radu i organizacija radne snage, nisu bile teme koje su obrađivane samo u toku jedne godine. One su se ponavljale dva pa čak i tri puta ali bi uvek ugao prilaza bio drugačiji pošto je sadržaj prve godine bio odnos sindikaliste prema poslodavcu, druge: potrebe nacionalne privrede u celini, a treće: značaj ideje o participaciji i konsensusu u rešavanju problema koji stoje pred industrijom. Svaka tema o kojoj se razgovaralo isticala je problem sa kojim su se suočavali aktivni članovi sindikata a to je pitanje politike sindikata. TV program i prateća publikacija bili su tako sastavljeni da pomognu radnicima da jasnije uoče koji su to problemi. Na primer, jedan program iz serije za prvu godinu govorio je o prekovremenom radu. Od gledalaca se putem publikacije tražilo da zabeleže svoje odgovore na neka pitanja pre no što gledaju program. Neka od ovih pitanja odnosila su se na poznavanje činjenica: ~Da li znate koliko prekovremeno rade vaši članovi?”, „Kako to izgleda u upoređenju si drugim firmama u istoj grani industrije?”. Druga pitanja su se ticala stava prema prekovremenom radu. Tako je gledaocu pcstavljeno pitanje da li se on slaže ili ne sa izvesnim brojem tvrdnji od kojih je sledeča tipična; ,d > rekovremeni rad je dobra prilika da se poveća standard života radnika koji nemaju ništa protiv da provedu više časova na radu.” Na kraju je postavljeno pitanje: ~Šta vi mislite, koji su osnovni problemi vezani za prekovremeni rad o kojima vaš sindikat treba da diskutuje prvo među vama, a zatim sa vašim direktorima?” Bilo je veoma važno disciplinovano odgovarati na postavljena pitanja, čak i ona koja su zahtevala kratke odgovore. (To nije lako, Koliko samo ima visoko obrazovanih Ijudi koji ne zauzimaju stavove o nečem što su upravo pročitali a kamoli pre toga?) To je stavilo gledaoca u položaj aktivnog učesnika u jednoj vrsti dijaloga. Kasnije je gledalac mogao da upoređivanjem svojih odgovora, pre i posle gledanja programa, oceni kakav je uticaj - ako ga je uopšte bilo - imao program na njegovo mišljenje. Ako je pre gledanja programa slušalac sledio savet da ovlaš pregleda štampani materijal koji govori o prekovremenom radu

81