RTV Teorija i praksa

mogao je da uoči da on sadrži statističke podatke o broju prekovremenih časova koji su dati u procentima za razne industrijske grane u Britaniji, koliM je udeo tog rada u ukupnoj zaradi radnika i koje su kategorije radnika najviše angažovane u prekovremenom radu. Tu su i sledeča poglavlja; „Cinjenice koje treba uzeti u obzir kada se odlučuje da li treba ili ne treba prihvatiti prekovremeni rad”, „Način na koji se može isMjučiti prekovremeni rad”, ~Ko kontroliše prekovremeni rad?”, i „Šire postavljen problem” (na primer, da li se prekovremeni rad može opravdati u industriji gde postoji znatna nezaposlenost?). U ovoj fazi slušalac ima vremena samo toliko da pogleda naslove, koji mu daju ideju o obimu programa, kasnije, u toku samog emitovanja i posle pažljivog proučavanja štampanog materijala, on je (možda po prvi put) čuo diskusiju o tome u kojim okolnostima prekovremeni rad odgovara poslodavcu i smanjuje ukupne troškove čak i pored plaćanja veče satnice radnicima. On saznaje da zarade od prekovremenog rada nisu uzete u obzir kada jedan čovek postane višak radne snage i na taj način stekne pravo na naknadu za nezaposlene, da veliM prekovremeni rad govori protiv poboljšanja platne osnove i da, dok se prekovremeni rad može koristiti kao oružje protiv radnika pretnjama da če se takav rad uMnuti, on može - na izgled paradoksalno - u rukama sindikata da bude veoma koristan za pregovaranje, jer odbijanje prekovremenog rada često može mnogo da omete rad preduzeča, a da to radnike ne košta mnogo. A sada, najzad, nešto i o samom programu. Ne mora čovek biti televizijsM stručnjak pa da uvidi da prekovremeni rad sam po sebi nije tema koja se može vizuelno predstaviti. Ljudi koji rade prekovremeno ne razlikuju se od onih koji rade samo u svoje radno vreme. Kakva je onda funkcija TV medija? TV može da prikaže shematsM neke informacije o kojima je ranije bilo reči. Uz pomoč raznih grafikona i sličnog, lakše se asimiluju tvrdnje nego iz štampanih materijala. Ali to nije srž programa. U suštini to može da bude samo razgovor o prekovremenom radu. Ciji razgovor, kako ga predstaviti? To mora da bude übedljivo izlaganje za ovu posebnu vrstu gledalaca. S vremena na vreme nešto se može prikazati u vidu drama, kao što se vidi iz dela skeča koji sam citirao kao uvod u moj članak. Pre svega mišljenja moraju da izlažu Ijudi koji iza njih stoje, da budu iz prve ruke, kako se to kaže, Ova mišljenja moraju biti übedljiva, ali to ne znači da će ih iznositi isMjučivo ili uglavnom Ijudi od cutoriteta, odnosno stručnjaci ili oni „odozgo”. Takvi Ijudi imaju svoju ulogu ali je prvi zahtev da govornik bude čovek u kome gledalac prepoznaje nekoga ko je veoma sličan njemu,

82