RTV Teorija i praksa

značenja. Tako se jezik denotativnog preobražavao u jezik figurativno-metaforičkog iskazivanja verbalnih ideja - slika, a u njima se, kao u posebnoj semantičko-ekspresivnoj tehnici, izražavala i ona kompleksnija emocionalno-psihološka iskustva Ijudske prakse, kojih ne može biti lišena nijedna životna manifestacija; međutim, sam akt udvajanja funkcija reči, verbalnih simbola, pretpostavlja i nešto drugo, a to je okolnost da se aktom preobražavanja verbalnog znaka iz denotativne u semantičko-ekspresivnu jedinicu, pojam - sliku, ne ukida ni u jednoj od dveju pomenutih funkcija. Preobražavanjem iz čisto misaono-predstavnog u predstavno-čulni ekvivalent denotirane pojave, tj. u pojam-sliku, verbalni znak se ne lišava i svog apriomog, verbaino-denotativnog smisla; štaviše, to svojstvo mu ostaje da služi kao trajno podobna podloga da se značenjski iz doslovno-logičkog - (denotativnog), smisaono prelije u sloj metaforičko-značenjskih konotacija, kako bi se ta njegova apriorna značenjska podloga potiskivanjem »zaboravila« i u prvi plan izbila simbolički asocirana, prenosna značenja. Tada, naime, verbalno-jezički sistem značenja uglavnom oslonjen na funkcije verbalnih znakovnih jedinica, umesto da denotira odgovarajuču realnost, počinje da konotira, odnosno da metaforički asocira ideje. Nadrastanjem smisla doslovnosti svakog ponaosob uzetog verbalno-logičkog simbola, čitav jedan simboličko-značenjski korpus je preveden u prenosno-značenjski sloj, pa se tako i stvarnost posedovana u tom sloju saznanja i može da eksponira u svom emocionalno-estetskom aspektu. Simboli diskurzivnog poimanja pojava se na taj način transformišu u nediskurzivno-semantički jezički sioj, (kako bi se i njime mogla da izraze iskustva strana diskurzivnom načinu poimanja emocionalno-afektivnog kompleksa) koji je u diskurzivnoj komunikaciji ne samo stalno potiskivan nego i trajno prisutan sloj smisla. Preobražavanje verbalno-leksičkog sistema značenja u konotativno-metaforički sistem označavanja, uslovljeno je kako se iz prethodnog moglo videti - potrebom da se i jezik verbalne komunikacije, ihstrument apstraktno-logičke doslovnosti, preobrazi u sređstvo saopštavanja toj vrsti doslovnosti doslovno nedostupnih sfera saznanja - čulno-perceptivnog i predlogičkog saznanja; međutim, i pored te svoje metamorfoze jezik verbalnih simbola nije u stanju da, u istoj meri kao ostale semantičko-ekspresivne tehnike, izrazi sve one sadržaje Ijudske mašte i imaginacije, intuitivnog poiraanja sveta objektivne stvarnosti, to jest sve ono što je u Ijudskoj psihološkoj sferi »sliveno u bezimenu emocionalnu građu«.

157