RTV Teorija i praksa

očigledno u pitanjima umetnosti ne uspeva da razluči neke bitne stvari. Dnevničko rekonstruisanje nastanka jednog umetničkog dela pruža uvid u modus operandi autora, ali istovremeno predstavlja prilog poetici određenog žanra. Odgovor na pitanje kako je nastala jedna dokumentarna radio-drama predstavlja, makar najmanjim obimom, i deo odgovora kako uopšte nastaju dokumentarne drame, koje su kohezivne, unutrašnje zakonitosti takvih drama, kako su one, uopšte, kao umetnost moguće i, konačno, koji su dometi i odjeci sa kojima mogu da računaju. Nije, dakle, nagrada dodeljena delu o kojem govorimo povod nastanka ovog teksta. U nas, i ne samo u nas, sve je češči običaj da umetničko delo koje je nagrađeno bilo kakvom nagradom, privlači više pažnje od drugih, srodnih ostvarenja, čiji autori nisu imali tu sreču (ili nesreču - zavisno od ugla gledanja). Shvatajuči tako polje kulture i umetnosti kao svojevrsno borilište, u kojem se antički agonalni duh ispoljava jedino kroz gladijatorsko nadmetanje o čijem ishodu odlučuje Palac sumnjive merkantilističke estetike, nestrpljiva arena hoče sve učesnike da razdeli na klasu pobeđenih i klasu vincetori. Koje li zablude! Uništavajuči sve one nijanse koje su prava hrana duha, svodeći sve učesnike u toj borbi (nema razloga da ne zadržimo taj izraz - jer kultura između ostalog to i jeste) na puke takmičare - institucija nagrada je tako preuzela funkcije cenzora koji, tiho i nenametljivo, određuje šta je šta. Taj cenzor stavlja svoje da u svoje ne kao pečat na kulturne proizvode pred povodljivom gomilom „potrošača” koji onda kupuju knjigu ili kartu za filmsku predstavu, birajuči po kriteriju: „Ovaj vinjak ima četiri zvezdice, a ovaj nema nijednu. Kupiću prvi jer je bolji”. No. ovo pitanje nije ono koje bi sada valjalo razmatrati. Ono zahteva iscrpnu analizu u jednoj posebnoj prilici. Drugo nam se nešto čini zanimljivijim. Nastanak jedne dokumentarne radio-drame čini nam se veoma pogodnim prostorom za ispitivanje funkcije umetnosti, i njene usmerenosti, pitanje njenih pravih moči i njene „upotrebne vrednosti”. Mi smo želeli da stvorimo dokumentarnu dramu o zemljotresu na Crnogorskom primorju; u korenu te želje, između svega ostalog, bila je i potreba da se napačenim Ijudima pomogne. Naša pomoč, međutim, mogla je da bude uistinu prava samo ukoliko napravimo uistinu umetnički vredno svedočanstvo o događajima za vreme i neposredno posle zemljotresa. Da bismo to postigli morali smo zadržati - i paradoks i jeste u tome - u normalnim i „neumetničkim” okolnostima neuobičajenu

135