RTV Teorija i praksa

neutralnost Morali smo - i to паш je odmah bilo jasno - slikati stvari onakve kakve jesu, bez onog tako vidljivog napora (što se moglo uočiti u televizijskim i radio-informativnim emisijama i izveštajima iz tih dana. kao i u štampi), da se događaji predstave manje dramatičnim. Događaji jesu bili dramatični. Ijudi su preživeli teške trenutke, razaranja su bila velika. Trebalo je hladno i neutralno beležiti šta se dešava. a onda. na temeljima materijala zabeleženih na magnetofonskoj traci. svemu tome dati oblik, sadržinu i poruku. Informativni izveštaji omeđeni su dnevnim imperativima; umetnička istina traži u onome što je dnevno i potrošno, patetično rečeno - večno i večno aktuelno. Ali kakva je to tačno oblast; dokumentarnost? Videli smo jednom, davno, na televiziji intervju sa Žan Lik Godarom (Jean-Luc Godard), korifejom novog talasa francuskog filma. Odgovarao je na pitanja novinara, naizgled nezainteresovano, uposlen, škilječi jednim okom kroz objektiv kamere, tražeči najbolji ugao za ono što je navodno, u tom trenutku snimao. Godar je tom prilikom objašnjavao kako mu je neophodno, da bi snimio dobar dokumentarni film o ratu, da nađe u Vijetnamu leš neke lepe devojke, i da je snimi. nagu, na zemlji. Taj mu je kadar bio neophodan kako bi iskazao svu tragiku i užas rata; drugi je razlog bio estetičke prirode: postojao je u toj zamišljenoj slici kontrast: svetlo (koža) i tamno (zemlja), kontrast koji je kao i te kako filmičan i „zgodan” valjalo upotrebiti. Ne znamo da li dobro mterpretiramo njegovo izlaganje, ali ono što sasvim pouzdano stoji u našem sećanju je ta nezainteresovanosL to odgovaranje preko volje, i ta potreba da se dođe do kadra sa nagim lešom. Potreba koja ne vidi apsurdnost i nehumanost cele situacije. Godinama kasnije to nam je služilo kao dokaz o čudovišnoj nezainteresovanosti umetnosti za ono što je u životu sveto. Režiser je, bez trunke sentimentalnog, polemičkog ili filozofskog: komentara, pričao o neophodnosti tog kadra kao o svom radnom problemu. Sećajuči se kasnije tog intervjua isticali smo ■ uvek hladnu, okrutnu nezainteresovanost kao neljudsku i obespokojavajuću. Priznajemo - od tog trenutka nismo tako rado gledali Godarove filmove kao ranije, Jesmo li bili u pravu? Posle našeg iskustva sa zemljotresom sve ' više sumnjamo u to. Umetnost kao da se hrani krvlju i blatom da bi bila valjano sredstvo humanosti. Ona kao da nezainteresovano prolazi pored Ijudske patnje upravo da bi bila valjano i efikasno sredstvo protiv Ijudske patnje. Godarova „nezainteresovanost” - ma kako je definisali (kao, recimo. stvar

136