RTV Teorija i praksa

osnovnih pravila dobrog komunidranja je ono o slušanju iskaza sagovornika, koje će nam pokazati da li je iskaz završen ili nije. Ako nas ostvarena obeležja u iskazu govornika upućuju na to da iskaz nije završen ne bi trebalo prekidati govornika. Emisija Priča o filmu često pokušava da nas uven da ono što se očekuje od dece ne treba očekivati i od voditelja, up npr dete- Pa scenario smo pisale ja i ona, na sastanku smo nešto izmenili // voditelj: Na sastanku? Dobro, to smo čuli i videli. Jeste menjali, kakav je kraj? ili: dete: Onde ga odsečemo U / voditelj: Dobro, sad si odsekao i onda? Cesto ponavljanje ili prepričavanje iskaza sagovornika, verovatno, nije uslovljeno nekim posebnim obeležjima televizijskog govora, up. dete: To je za podešavanje metraže. to je za izoštravanje slike.// voditelj: da bi slika bila oštra (iskaz voditelja je nepotreban, jer glagol izoštriti označava da se cim da nešto bude oštro). Spontano ponašanje učesnika u emisiji, oponašanje situacije izvan studija ne treba da prouzrokuje pojavu poštapalica i _ semantički ispražnjenih frazeoloških izraza, up. voditel]; Kazi mi, nešto o kameri mi ispričaj, A sad kaži mi, jos na jedno pitanje da mi odgovoriš, kako ti kao voditelj kluba u oba iskaza uvođenje u pitanje, objašnjavanje sagovormku da ce biti pitan je nepotrebno, jer voditelj je i pozvao svog sagovornika da učestvuje u emisiji da bi ga pitao nešto što će interesovati gledaoce, trebalo bi zatim izbegavati doslednu upotrebu dativa lične zamenice prvog lica jednine, mada ona, verovatno, ne obeležava da voditelj namerno ne uključuje gledaoca u verbalnu interakciju, Pitanje upućeno sagovorniku moralo bi biti preciznije nego npr. voditelj: E sad mi kaži, ovaj, samo, ovde ja vidim, na toj kameri ima nekoliko stvari, da mi to objasnimo malo, šta je to, šta je, recimo, ovo ovde? Zaista je začuđujuće da se jedno jednostavno pitanje (Sta je ovo?) može saopštiti na ovakav način; u ostvarenoj formi javlja se veliki broj poštapalica, semantički ispražnjenih i nefunkcionalnih reči: e sad mi kaži ovaj samo treba izbaciti, ovde ja vidim ili bi trebalo izbaciti, što bi bilo bolje, ili ostvariti kongruentnost sa narednim delom iskaza; da mi to objasnimo malo, nepotrebno naglašavanje ličnog učestvovanja; šta je to nepotrebno, ponavlja se sadržaj zamenice to i glagola objasniti; šta je, recimo, ovo ovde, modalni izraz reamo je suvišan; ili, voditelj: E sad ovako, e, postoji termin koji sezove šarf, recimo// dete: Da// voditelj: Šta je to, to je kad jeostro, je VH dete: to je pomeranje metraže. Nepotrebno se odlaže postavljanje pitanja, relativnu rečenicu koji se zove sarf treba izbaciti, ovako izgleda da voditelj veruje da se termim zovu, modalni izraz recimo treba takođe izbaciti, jer je potpuno

100