RTV Teorija i praksa

i „vodnjikavosti” Marksove teze da vladajući proizvodni odnosi određuju položaj kao i uticaj svih drugih odnosa. „Ideja determinizma, koja zaključuje da se Ijudi upravljaju prema neldm nužnostima i koja pobija besmislenu bajku o slobodi volje ni u kom slučaju ne isključuje ni razum ni svest čoveka, ni procenu njegovog dela. ...Upravo tako i ideja istorijske nužnosti baš ničim ne pobija ulogu ličnosti u istoriji: sva istorija je sastavljena od činova ličnosti koje se besumnje javljaju kao odlučujuči faktori. Stvarno pitanje koje se postavlja kada ocenjujemo društvenu ulogu ličnosti je naime u tome u kakvim uslovima je njenom delovanju osiguran uspeh, gde je garancija da to delovanje neće ostati usamljeno delo koje će se utopiti u тоти suprotstavljenih dela ,” 49 Komuniciranje kao rezultat i način duhovne proizvodnje je kao i materijalna proizvodnja pokretač istorijskog razvoja, ali ipak nikada izvan istorijsJdh pretpostavki, izvan čovekovog stvarnog životnog procesa. Dok je u „ranom interakcionizmu” reč o čistoj apstrakciji, s tim da se komunikacioni proces redukuje na njegove najprostije momente (komunikator, recipijent, razmena informacija), moguče je u njegovim razvijenijim varijantama otkriti konkretnu istorijsku podlogu koju kritika /прг. Bisld (Bisky), Hand (Hund)/ obično zanemaruje. Konkretna podloga Habermasovog dualizma rada i komuniciranja je razvijeno kapitalističko društvo: u njemu stvamo dolazi do razdvajanja instrumentalnog delanja” od „komunikacijskog delanja”. Habermasova greška je u tome da suprotnosti između „instrumentalnog” i „komunikativnog” delanja proglašava za dualizam, međusobnu nezavisnost Na jednoj strani relativno poboljšanje položaja radničke klase tretira kao apsolutno ulddanje suprotnosti između najamnog rada i kapitala („deprivirane i privilegovane grupe ... više ne stoje jedna prema drugoj kao socijalno-ekonomske klase”) 50 , čime sfera materijalne proizvodnje postaje irelevantna za „revolucionisanje poznokapitalističkdh društvenih sistema.” Za Habermasa ostaju na taj način samo još suprotnosti u sferi „komunikacijskog delanja”, koja time dobijaju svoju logiku, i njoj se posvećuje Habermas u svojim kasnijim analizama. Nezavisnost „komunikacijskog delanja” od „instrumentalnog” se iskazuje u tome da se u prvom drugo ne tematizuje; tu Habermasovu tezu su Knipingova (Knipping) i Alberts (Alberts) empirijsld verifikovali jednostavnim opitom (vidi sl. I) 51 ,

49 V.l.Lenjin, Ko su .prijatelji naroda' .... str. 109. 50 J.Habermas, „Uslovi za revolucioniranje str. 650.

51 Citirano po: W.D.Hund (ur.), Kommunikationstopologie, Europaische Verlagsanstalt, Frankfurt 1973, str. 18.

122