RTV Teorija i praksa

Po Habermasovoj dualističkoj koncepciji rada i komuniciranja (kao i interakcije i diskurza) trebalo bi da ~u saglasnosti sa Marksovom teoremom baza-nadgradnja” u budućnosti dobije „funkcionalni primat” nauka, i tako da zameni porodicu (u periodu pred „visokom kulturom”), politički sistem (u tradicionalnim društvima) i ekonomski sistem (u kapitalizmu), čime bi bila obezbeđena „umnost”, racionalnost diskurza. 53 Umnost (Verniinftigkeit) komunicirajučih je merena „istinitošću (Wahrhaftigkeit) njihovih izjava. Istiniti su oni izrazi govornika, koji ne zaslepljuju ni sebe ni ostale.” s4 Diskurz isključuje uhvačenost učesnika u „komuniciranje pod pritiskom delovanja (Handlungszvang);” ss čovekovi praktični interesi su iz diskurza izdvojeni pod pretpostavkom „simetrične podele mogućnosti biranja i obavljanja govornih akata”, efektivne jednakosti u mogućnostima za preuzimanje uloge u dijalogu” a ne samo „principijelne zamenljivosti uloge dijaloga.” s6 Realne pretpostavke pretpostavljene idealne govorne situacije, znači mogućnosti i uslovi njenog praktičnog ostvarivanja, za Habermasovu teoriju komunikativne kompetence jesu irelevantne. Racionalnost điskurza nije određena (ne)racionalnošču čovekovog instrumentalnog delanja i interakcije. I kao što na primer dokazuje Bertelanfi (Bertalanffy) čovekovo ponašanje (u čemu se suštinski razlikuje od životinjskog!) daleko je od principa racionalnosti kao posledica spajanja bioloških faktora sa simboličnim vrednostima. 57 Racionalnost čovekovog delovanja bi mogli da označimo kao izbor optimalnog puta za dostizanje odredenih ciljeva. U tom smislu su u svakom društvu odnosi među Ijudima barem u tendenciji uređeni racionalno; a ono što je suštinski u tome je da se kriterij racionalnosti menja sa razvojem proizvodnih snaga, vladajućih interesa, vladajućim proizvodnim načinom, čime je istovremeno određen (ne)proizvodni karakter rada u konkretnom društvu. Kako o produktivnosti, na šta je neprestano upozoravao Marks, tako ni o racionalnosti ne može se govoriti uopšteno več u istorijski određenim okvirima konkretnog društva. Isto važi za „istinitost izjava” kao merila

53 J.Habermas, „Theorie der Gesellschaft str. 285; Saznanje i Interes, str. 84. 54 J.Habermas, „Vorbereitende Bemerkungen str. 131. 55 Isto, str. 138. м Isto, str. 137. 57 L. von Bertalanffy, General System Тћеоту, Penguin, Harmondsworth 1973, str. 122.

124