RTV Teorija i praksa

zamera na hermetičkoj zatvorenosti i često neprijemčivosti programa koji hočemo da plasiramo kao kvalitet U tom procepu Centar ima dragocenu ulogu da nam pomogne da isplivamo za dobro i javnosti i slušalaca za koje i radimo. Osim opštih pohvala ima i nekih nerasčišćenih načelnih, stručno-naučnih, a naročito praktičnih dilema u analizi efekata rada. Mislim pre svega na uverljivost poruka i na opšti zahtev da se umesto ekstenziviranja programskih funkcija Radio-televizije Beograd, više ide ka njihovoj intenzifikaciji. Uveren sam da Radio-Beograd nema ekstenzivnih prostora ni sredstava, ni sati, ni potreba. U toku 24 časa to su gornje granice. Slično je i sa televizijom koja jedino još u regionalizaciji može da vidi neke svoje ekstenzivne pravce. Inače, kako prilike postaju materijalno teže, socijalno složenije, svetsko-politički opasnije, tako čemo biti sve više upučeni da neke od ovih vrlo razuđenih i razgranatih svojih ambicija sužavamo i možda da se negde i vratimo na pravu meru, između onog što društvo traži i onog što naša grupa ili pojedinačna ambicija želi. Neke smo stvari pokrenuli a da nisu bile društveno baš i neophodne u smislu dupliranja programskih koncepata ili čak i celih programa. Znači, postavlja se obaveza da istim sredstvima ali na višem nivou radimo sa više kompetentnosti, više kvalifikovanosti, umešnosti i znanja i racionalnosti u poslovanju i sredstvima i Ijudima, i da postižemo veče efekte. Na planu saznajnih, dakle, činjeničnih i vrednih poruka, intenzifikacija našeg dejstva u stvari znači brigu za uverljivost poruka. Mnogo se bavimo statistikom porekla informacije, njenoga žanra, njene minutaže, tipova muzike itd. Nema još pravih mera. Glavna istraživačka i programska dilema je: nastaviti ovako ili doči do pravih mera za merenje efekata, efikasnosti na planu društvene svesti, raspoloženja prema radiju i televbiji, opšte klime javnog življenja. Uverljivost i akciona efikasnost delovanja na slušalište i gledalište postaju sve značajniji što su prilike složenije. Morali bismo u planove istraživanja i merenja da uključimo i neke komponente provere svoje uverljivosti ili efikasnosti svojih programa. Kako da merimo tu socio-psihološku kredibilnost svojih saopštenja? Koliko imamo poverenja onih kojima se obraćamo? Koliko smo mi zaslužni i čvrsti u uživanju tog javnog kredita? Kolika je argumentaciona adekvatnost naših teza po obimu činjenica kojima pratimo neku tvrdnju, po odbiru i po njihovoj emotivnoj „nabijenosti”, mobilizatorstvu? Jer, osim hladnog saopštavanja i upoznavanja i saznavanja, mi moramo da utičemo i na raspoioženje. Biče sve neophodnije

141