RTV Teorija i praksa

meriti efekte osečajnih reakcija, podsticanje animoziteta, izazova ili stišavanja bunta, usmeravanja frustriranih stanja na konstruktivne pravce. Od jedne pogrešno formulisane informacije o valorizovanju penzija, do masovnog izlaska penzionera na ulice može da bude samo stopa trapavosti... Od običnih grešaka do nespretnosti u izboru i metodu plasmana jedne neprijatne činjenice, odgovornost je ogromna i efekti nisu samo saznajni nego i socio-psihološki. Koji argumenti se i kako vrednuju po obimu, po odbiru, po osečajnom a ne po minutaži, po žanrovima muzike, po poreklu po republikama, da li sa nivoa Federacije, da li sa nivoa opštine, da li iz mesne zajednice, da li iz delegatske strukture. Mislim da su to dosta korišćene i do sada korisne i verovatno i dalje upotrebljive metode, ali treba ih dopunjavati nekim konkretnijim iskazima o reagovanju slušalaca i gledalaca. Tu je poseban kompleks odnos prema neprijatnim istinama, odnos prema zatvaranju izvora informacija. Naše reagovanje u slučajevima kada nas zatvorenost sprečava da javnosti kažemo ono što ona pita, da idemo u susret masovnoj motivisanosti. Vrlo često je na usnama svih jedno pitanje koje je za nas nekakav nezvanični tabu. Mi ne nudimo odgovore koje javnost traži, drugi sa tim odgovorima nastupaju јег vakuumi u javnom informisanju ne postoje i, više puta konstatovana činjenica da je najbolji lek protiv dezinformacija prava i blagovremena informacija, ostaje samo slovo na papiru, u praksi se oglušujemo o motivisanost javnosti. Ako ne možemo da kažemo istinu, treba da pokažemo brigu da se do te istine ipak dođe. Da iskažemo čak i javni ргеког nekom zatvaranju koje se neopravdano zaklanja iza državne ili poslovne tajne. Suočavanje sa neprijatnostima bez vela u publici se oseća kao izbegavanje „vruče kaše”. Tada se govori da bi se nešto sakrilo, a ne da bi se reklo. Tu su predmeti istraživanja u jednoj složenijoj, čini mi se u jednoj razvijenijoj metodi snimanja javnog mnenja. Od ekipe koja danas vodi ovaj posao za RTB to se može tražiti. Nemamo nikakve pokazatelje o faktoru uverljivosti kroz učestalost pojavljivanja na ekranu. Prisutna je obrnuta proporcija: što više govoriš, manje ti se veruje, što si češće nametljiv, postaješ odbojniji. Тгка za mikrofonom ili za ekranom je opasna bolest, izazov, iskušenje koje ruši i vrhunske kvalitete u dužem trajanju. U našem mediju valja živeti godinama i čuvati kredibilnost i čuvati lik i reč. To je ogroman posao koji treba veoma blago i

142