RTV Teorija i praksa

no njen naziv je sasvim dobro začinio kič ovih svečanosti ~za što belji devojački obraz naše televizije”. Pogledaj me, nevernice nije drama u kojoj treba gledati uzor „како napraviti pravu televizijsku dramu”. Ova drama ne može biti ni izlaz iz stupice „pravljenja televizijskih drama”. Ostvarenje Višnjič-Karanović-Simjanovič-Zalar (urednik Filip David, i svi ostali koji su na biio koji način učestvovali u ovom projektu), nastalo je ne uprkos formi televizijske drame, već upravo na margini njenog domena u televizijskoj komunikaciji. Nevernica... (kako je Ijudi s televizije familijarno zovu), tipično je marginalno delo koje svoju suštinu crpi iz pre-poznatih izvora /ne/komunikacije fikcije i fakcije, iz sučeljavanja sadržaja i formi ovog nezaobilaznog pandana svakog programa institucionalizovane televizije. Tako sadržina Nevernice... isporučuje poruke drame, filma, vesti, EPP. Ona je uspešna persiflaža kodova svih audiovizuelnih komunikacija (koje primamo ргеко televizije), ali na isti način i kodova bioskopskih plakata, stripa, novinskih oglasa, kriminalističkih hronika i Ijubavnih romana iz petparačkih listova ~za jednodnevnu upotrebu”, filmova zavoljenih u „Kinoteci”, drama upoznatih „па licu mesta života”, kafanskih pesama iz „Poslednje šanse” i gluvarenja po salašima Vojvodine. Karanovič je pročitao Višnjiča savršeno pa je dramolet o krvavom kraju jednog Ijubavnog trougla pretvorio u zvučnu burlesku našeg Žila i našeg Džima, i njihovoj Ijubi. Karanović je, razumljivo, koristio „sopstveno iskustvo televizijskog gledaoca”: sve vreme je pokušavao da nam dopriča, da nas doinformiše šta se upravo desilo kad je krv pala u selu tom i tom, dana tog i tog, međ Ijubavnicima tim i tim, uz posredstvo svedoka tih i tih. Istina sSma o događaju koji se zbio nije ni „htela” ni „mogla” da ~uđe” u fiktivnu storiju. Naturščici koji su odigrali sve uloge (i mrtvih i živih, i polu-mrtvo-živih „svedoka događaja”), odigrali su labuđi ples za potrebe „dramske redakcije TV Beograd”. Ne zna se da li je Karanović kao motiv učešća naturščika uzimao tabele istraživača TV programa (ima ih svaki studio), po kojima ~TV drama” jeste „veoma jako gledana jedinica, i na selu, i u gradu”. Bilo kako bilo, naturščici su sasvim lepo (uz nešto novčane naknade) ušli u uloge fiktivne televizijske đrame - ne menjajuči skoro ništa iz arsenala sopstvenih opservacija o životu, smrti, Ijubavi i kazni. Oni su u kameru pričali „napamet” - kako se dogodilo ono što interesuje pretplatnike televizije. Kao što inače pričaju u mikrofon reporterima u kontakt-emisijama „па seosko-varošanske teme”, tako su uz svesrdnu „voditeljsku” pomoć

183