RTV Teorija i praksa

„centriranu” stvarnost), a s druge vidi u njemu „člana porodice”. Žilica na slepoočnici je u takvom kontekstu u onoj meri moguća u kojoj je za takvu situaciju prirodna. Drugim rečima, moguče je tvrditi.da je na planu „dijapazona realnosti” koji pokriva, a s obzirom na svoju moč detaljiziranja, fibn bliži književnosti nego što je to televizija. Ali ta konstatacija za sobom povlači drugu, da je naime na planu komunikacione situacije televizija bliža književnosti nego što je to film, jer u slučaju književnosti i televizije komunikaciona situacija podrazumeva izvesnu intimnost, što sa filmom nije slučaj. A samo pominjanje komunikacione situacije povlači za sobom pitanje koje komunikolozi postavljaju podjednako u vezi sa „klasičnim” umetnostima kao i u vezi sa masovnim medijima: u kojoj meri, i na koji način se u svim ovim slučajevima ostvaruje prava komunikacija, zatvara potpun komunikacioni krug? Uzimajući za model komunikacije Ijudski govor, to jest razgovor, dijalog, u kome dva učesnika u komunikacionom procesu neposredno razmenjuju poruke, onda se moramo složiti da u tom pogledu pozorište „najbolje stoji”, jer jedino u njemu postoje dva (dve grupe) učesnika u komunikacionom procesu koji mogu da izmenjuju poruke. Istina, Žorž Munen (Georges Mounin) osporava prisustvo prave komunikacije čak i u samom pozorištu, jer „gledaoci ne mogu glumcima da odgovore predstavom”, ali tu več „klasičnu" primedbu danas možemo smatrati sholastičkom. Da bi komunikacioni krug bio ostvaren nije apsolutno neophodno da se poruka i odgovor na nju ostvare istim sredstvima i na isti način, na dugo pistno može se odgovoriti kratkim telegramom, gledaoci glumcima odgovaraju aplauzom, cvečem, povicima, paradajzom, kašljanjem ili uzdržavanjem od njega, čak i načinom disanja. Film tu nema šta da traži, televizija isto tako: ni u jednom ni u drugom slučaju ne postoje elementarni fizički uslovi za potpunu komunikaciju. Ili se I tu varamo, to jest varamo se kad mislimo da su fizički uslovi uvek i nužno neizbežna pretpostavka potpune komunikacije. Engleski časopis „Statesman” imao je svojevremeno rubriku „England, our England” koja je prenosila smešne i neobične vesti iz provincijskih novina, naročito pisma čitalaca, i jednom je objavila ovakvu priču: stara žena redovno prati televizijske emisije u kojima se vojnici na službi u kolonijama javljaju svojim kučama i redovno svakom od njih kaže: „Zdravo!”. To čini zato što se boji da možda njegovi roditelji u tom trenutku ne gledaju program, pa neče imati ko da mu odgovori.

70